“Guerilla art” je jedan od vidova ulične umetnosti nastao već krajem 70-ih godina XX veka, u vreme nesumnjivog kolapsa i samrtnog ropca britanske globalne moći. Doista, britanske ulice su osamdesetih bile u stanju intenzivnog vrenja. Za razliku od dominantnog javnog diskursa, ova vrsta obraćanja udarala je u bubnjeve, pozivala na akciju i izazivala zapitanost kod gradskog sveta.

Bezimeni autori nastoje da svojim delima ljudima prenesu efektnu poruku i izazovu reakciju posmatrača. Delo bi po nepisanom pravilu moralo nastati neopaženo i utopiti se u njemu pogodujuće okruženje. Često su po sredi instalacije koje osvanu u obližnjem parku, poput sasvim uvijene klupe, oživljenog zida i sl.

Stvarajući u vreme velikih gradskih socijalnih pokreta, gerila umetnici su od početka išli u korak sa širim društvenim stremljenjem onih nezadovoljnih i izopštenih iz “velike igre” kapitalizma, gurnutih na marginu i rep društvenih kretanja. Njihov moralni aktivitet sa te pozicije često je bio mirotvoran ali i klasno inicijalan. Sa ostrva se taj koncept munjevito preneo u Ameriku i Evropu.

Naročito su na zidovima artikulisani glasovi pobunjene omladine i radništva u vreme tačerizma. U isto doba fudbalske tribine postale su drugi dom čitavim generacijama nezadovoljnika u stasavanju. Stadioni i arene su od antičkih vremena bili crpne stanice viška energije, kao pogodno mesto njihovog iživljavanja sa funkcijom prihvatlivog “društvenog kaveza’.

Zid je i danas aktuelan prenosilac poruka samo u nešto drugačijem obliku, poprimio je drugu formu, prilagođen je informacionom društvu i smešten u naše računare i telefone. Ulice i zidovi nam ipak i dalje pričaju iz(a) svakog novog ugla. Na nama je samo da ih osluškujemo radoznalim pogledima.

Radoš Janjuš (Zabavište)