Retko koji film može da vam izmami spontani aplauz dok ga gledate sami u dnevnoj sobi, ali Gibson svojim iskrenim i ogoljenim pristupom ovoj istinitoj priči to uspeva, ne toliko kinematografskim elementima, koji su ovde svakako jaki i upečatljivi, već sirovom emocijom kojom potkrepljuje jednu ionako neverovatnu inspirativnu istinitu ratnu priču. Gibson je reditelj arhetipskih, gotovo fundamentalnih tema kao što su čast, hrabrost, poštenje, žrtva, porodica i time spada u red onih stamenih, postojanih reditelja starog Holivuda koji nisu skloni preteranom simbolizmu i umetničarenju, već jakim slikama i sirovim emocijama. 

Otuda je priča o Desmontu Dosu, vojnom bolničaru iz Drugog svetskog rata koji je spasao desetine ranjenih vojnika sa bojišta, a da zbog prigovora savesti i religijskih ubeđena nikada nije uzeo pušku u ruku, delovala kao idealna za Gibsona da ispriča svoju ratnu epopeju, jer svesni smo da reditelji prolaze veliku maturu tek kada se okušaju u najiscrpnijem žanru od svih – ratnom filmu. A Gibson je, bez obzira na svoja pijano-rasistička bulažnjena, ipak jak reditelj starog kova koji definitivno zna da pripoveda filmskim jezikom i da filmom izaziva emocije, a da to ne deluje kao manipulantska taktika golicanja filmskim efektima ispod pazuha.

I dok prvi deo filma deluje kao standardna drama o čoveku koji zbog jasnih ubeđena ne može sa puškom da krene na front, otud drugom polovinom Gubson „anlišuje“ na gledaoca rat u svom najdrastičnijem, najrigoroznijem obliku, parirajući manjim budžetom onome što je Spilberg izveo u uvodnoj sceni „Spasavanja redova Rajana“, puštajući da besni psi rata razjedu i raznesu ono malo što je ostalo od vaše zabezeknutosti. Desmond Dos, u veoma iskrenoj i izgarajućoj izvedbi Endrua Garfilda, koji se potpuno iskupljuje za blede Spajdermene, antiteža je ratu koji je ovde gotovo pa zaseban lik u filmu u svoj svojoj nakaznosti, on je sve ono što rat nije, humanost, požrtvovanost, gotovo nadljudska hrabrost koja se graniči sa ludilom. Gibson ga tretira kao heroja, ali i nekoga ko sebe ne vidi i ne smatra takvim, govoreći da čovek u ratu svakako može da se dehumanizuje i ponizi, ali isto tako može taj isti rat svojim delom da očoveči i obesmisli.

Slobodan Novokmet