„Arrival“ pokušava da se pozicionira kao nešto pametniji „alien invasion“ tip filma, za razliku od bezumne osvajačke destrukcije koju donosi npr. „Dan nezavisnosti“, ali ta „pametnost“ potentna je samo kod onog dela publike koja nema mnogo iskustva sa SF žanrom ili onim što pametno treba da bude. S jedne strane, pozitivna strana ovog filma je što kao pripovednu poziciju uzima nauku, i to pre svega lingvistiku i osnovni problem u susretu sa novom vrstom vidi kroz aspekat komunikacije, čime potcrtava i jednu očiglednu alegoriju – komunikacija je zapravo ključ opstanka čitavog čovečanstva, kako ona među ljudima tako i ona među nacijama i državama. 

Dolazak vanzemaljaca na Zemlju posmatramo kroz iskustvo i doživljaje jednog lika – lingvistkinjke koja treba da uspostavi prvi kontakt sa misterioznom vrstom koja se dovezla na Zemlju u 12 (simboličan religijski broj) monolita koji su prepisani direktno iz „Odiseje u svemiru“, i koji izgledaju kao oko (još jedna očigledna simbolika). Taj prvi kontakt je, zapravo, i najzanimljivija stvar u ovom filmu i simpatično ga je posmatrati, pogotovo iz pozicije nekoga ko se bavi jezikom. Međutim, upravo tu film posrće i pomalo pojednostavljuje celo iskustvo svodeći čitavu nauku na nekoliko nemuštih teorija i steretipizirajući lingvistiku na nekoga ko govori što više jezika, po želji kineski i sanskrit, a lepo se snalazi i sa vanazemljaskim piktogramima koji izgledaju kao pomorski planktoni.

Ono što je, makar po meni, problem filma jeste što se opet jedno globalno iskustvo kontakta sa drugom vrstom spušta na ravan percepcije jednog lika, a razrešenje globalnog konflikta na razini sveta svodi na emotivno-dedukcijsku sposobnost istog tog jednog lika, koji je po pravilu američke nacionalnosti (ništa Rusi, ništa Kinezi, koji su. btw umalo pa glavni svetski gusari u ovom slučaju). Tako je film zapravo ništa drugačiji od „Interstelara“ (gde sve visi o ljubavi oca i kćerke) ili „Kontakta“ (gde pak sve visi o ljubavi kćerke i oca). Ni reditelj Vilenuv, kao ni Nolan, nije uspeo da spase svoj film od tog sentimentalnog razrešenja, time ga učinivši jedva nešto boljim od Interstelara koji je u prevelikoj ambiciji postao pretenciozan.

„Arrival“ je nešto konkretniji i svedeniji film, vizuleno svakako dovoljno upečatljiv što se tiče atmosfere i dizajna, pogotovo ako se uzme u obzir i manji budžet, ali opet ne uspeva da se spase tipično američkih boljki i stereotipnih rešenja koja uključuju i jedan od preokreta u filmu. Realno, lepo je što je u prvi plan uzeta vizura lingvistike i komunikacije, ali je to sve malo banalizovano, zar bi američka vlada u zemlji koja ima stotine vrsnih lingvista sve karte dala u ruke samo jednoj i to na osnovu zagonetke u vezi sa tim kako se prevodi reč „rat“ na sanskritu. Toliko neozbiljna nije čak ni naša vlada.

„Arrival“ se predstavlja pametnijim nego što zapravo jeste, ali neke stvari mu se, zarad plemenitijeg pristupa i ideje, mogu oprostiti. Namera mu je bolja nego mnogim blokbasterima, stil svedeniji i upeglaniji, omaži SF prethodnicima na mestu i čekirani, ali originalnost kojoj se težilo posustala je i malo se spoplela pred naletima sentimentalizma kome, npr., nije bilo mesta u jednoj „Odiseji u svemiru“. Otuda je ona samo jedna.

Slobodan Novokmet