Daryl Gregory je sa svojim prvencem želeo da se dokaže, i u tome je uspeo, pošto je Pandemonium odličan, ali zaista odličan prvenac. Sa svojim drugim romanom, The Devil's Alphabet, Daryl Gregory je želeo da se pokaže i - kako to već biva sa neprikosnovenim talentom - uspeo je u tome. The Devil's Alphabet je omaž žanru naučne fantastike kakav se samo poželeti može. Skoro da nema tabua i totema kojim se žanr ikada bavio a da u ovom romanu nije okrznut, i to upravo kroz prepoznatljive fascinacije koje je SF (od)negovao u osamdesetima: ima tu radikalnih postavki o seksualnosti u maniru Sterdžena, Ras i Farmera; o ksenofobiji u maniru Bera i Karda; o psihodeliji i o medikamentima uslovljenoj percepciji u maniru Dika, Diša i Barouza; o multiverzumima i biološkoj apokalipsi u maniru konglomerata vrhunskih pisaca hardSF garde; o ideološkoj ostrašćenosti u maniru Spinrada i Orvela; o vrednosti fome u međuljudskim odnosima, to striktno u maniru Vonegata; o biološkim imperativima u maniru Ursule Legvin, J. T. Jr. i Oktavije Batler; o religioznim identitetima u maniru Zelaznija, i, last but not least - o palpičnom formatu iskrene kontemplacije, to u maniru suludo hrabre i radikalno imaginativne narko-pene na samom vrhu Novog Talasa, sa sve biblijskim referencama pride. I kako onda da čovek ostane nedodirnut svim tim svetlosnim spiralama i koncentričnim krugovima koji se… šire?

Dakle, The Devil's Alphabet, ukratko: nakon deceniju i po odsustva, Pakston se vraća u svoj rodni grad, to krajnje nevoljno, protiv svoje volje i instinkta, nekako više emotivno prisiljen da prisusustvuje sahrani žene sa kojom je odrastao, u koju je kao tinejdžer bio iskreno zaljubljen, i sa kojom je imao prvo erotsko i emotivno iskustvo u ménage à trois erotskom ispipavanju sveta odraslih. I eto, već u samom tom kontekstu ima dovoljno retrospektivnog materijala za dramski zaplet bilo kakvog romana, ali ovaj roman zaista ide u širinu, pa tako saznajemo da razlog Pakstonovog napuštanja rodnog mesta počiva ne u tim njegovim bi/homoseksualnim eskapadama, nego u činjenici da je njegovo mesto rođenja - Svičkrik, Tenesi - u to doba preplavila neobjašnjiva virulentna pošast, eufemistično nazvana "Promena". Promena je desetkovala stanovništvo tog malog mesta, a preživele pojedince je geneski preoblikovala u tri jasno prepoznatljive, neljudske varijante. Modifikovani ljudi te prve varijante "Promene" su nazvani Argosi, i taj udarni talas biološke mutacije odlikovao se regeneracijom hormona rasta, pa su tako ti prvi zaraženi primerci bukvalno nastavili da rastu, sve dok njihove najstarije individue (u romanu se indirektno postavlja vremenski okvir maksimalno 15 godina nakon Promene) nisu dosegle visinu od preko 5 metara. Ubrzo nakon tog prvog virulentnog udara, pojavio se i drugi talas modifikacije, nazvan Beta: ta genetska modifikacija je proizvela radikalnu feminizaciju kod svih inficiranih, pa su tako svi muškarci zaraženi beta-varijantom Promene istrpeli radikalno gubljenje testosterona, dok su žene u beta varijanti dobile sposobnost partenogeneze. Poslednji talas promene proizveo je Čarlije, groteskno izmenjene u ekstremnu gojaznost, i oni su na neki način vrhunac kontroverze u romanu; stariji Čarli muškarci, oni koje je Promena zahvatila kao odrasle osobe, luče neku vrst… pa, eto, vodenastog telesnog sastojka, "vintage", koji izbija kroz kožu u plikovima, i koji na mlađe pripadnike Čarli klana deluje kao izuzetno jak narkotik i afrodizijak ujedno. Pakstonov otac je upravo jedan od tih muškaraca koji su u "fazi berbe", što bi se reklo, a sama izlučevina deluje na Pakstona do te mere da postaje ovisnik u roku od jednog probanja iscedka. I u istinskom obilju tih smelih koncepata provlači se i prava drama, u vidu radikalno izmenjenih svetonazora koji dovode u konflikt Pakstona - inače jednog od retkih ljudi koji su neizmenjeni preživeli Promenu - i ostatka ljudi koje poznaje i voli od rođenja. Vrhunac zapleta u romanu javlja se kada se Promena javi na drugom kraju planete, u ovećem gradu Ekvadora, i kad se najzad dotakne mogućnost da će "normalni" ljudi reagovati genocidom u cilju očuvanja sopstvene vrste.

Eto, to je taj orkan. Priznajem postojanje nekoliko momenata u kojima je bilo poprilično teško rvati tu lavinu smelosti, pogotovo što je u formatu koji ređe nalazim u savremenoj SF prozi. Žanrovska ambicioznost ove vrste postavlja pred čitaoca velike zahteve po pitanju suspenzije neverice, pogotovo kad se roman očigledno ozbiljno bavi kontroverzama koje nudi. A ovom romanu zaista ne manjka ozbiljnosti, pošto se pristup svakom od tabua definiše zapletom, ili, bolje rečeno, zaplet stvarno jeste posledica ozbiljnog pristupa tabuima. Kroz aseksualno razmnožavanje među Betama, roman direktno otvara tabue kontrole nad materinstvom i očuvanjem vrste, i to iz aspekta koji dovodi u pitanje možda najvredniju slobodu moderne žene - slobodu da sama donosi odluke koje se tiču njenog tela i života. Roman nudi koncept žene silovane najpre od strane sopstvenog tela, a odmah zatim i evolucije: naime, Beta žena zatrudni spontano, bez seksualnog čina, i bez kontrole nad reproduktivnim aktivnostima sopstvenog tela, što je dovodi u situaciju da rađa dvaput u periodu od tri godine. Zbog skoro permanentnog stanja trudnoće i dojenja, Beta žene su preplavljene prirodnim narkoticima kojima evolucija prisiljava ženu da se stara o budućoj generaciji - serotonin, oksitocin, dopamin - stvarajući tako prirodnu narko-ovisnost kod žene, to u cilju očuvanja i prosperiteta vrste. (Čak ni Rusova u Ženskom Čoveku nije bila toliko radikalna da ženu ponudi kroz striktno biološki imperativ, i da prizna kako "slobodna volja" i nije baš toliko slobodna, dok god njome upravljaju prirodni narkotici.) Zaplet romana se tako delimično bazira i na nekoj vrsti prisilne emancipacije žena, kroz uslovno rečeno funkciju "skidanja sa droge materinstva", a to baca zanimljivo svetlo na biološku uslovljenost i svetonazor koji ta uslovljenost proizvodi. U drugom pristupu tabuu, Čarli muškarci i žene su također hemijski uslovljeni na izvesne obrasce ponašanja, i preko toga se dovodi u pitanje još jedna "savremena tekovina" - dobrovoljni brak. U vaganju vrednosti "ugovornog braka", kojeg sklapaju ili roditelji ili staratelji mladih osoba, i "dobrovoljnog braka", kojeg sklapa… hm… recimo, trenutačna erotska privlačnost između tih mladih osoba, ovo potonje se baš i ne kotira tako dobro. U maniru Dika, roman se svrhovito dotiče razlika u prirodnim i veštačkim narkoticima, s tim što naizgled dovodi u pitanje postojanje ovih potonjih, ali primarno se bavi dilemama cilja i svrhe, kao i uslovljenosti vs slobodne volje. I sve to u naizgled palpičnom formatu, gusto zbijeno u frenentičan tempo pripovedanja, naizgled neobavezno ali zapravo veoma ozbiljno, s naglaskom na koncepte od kojih baš i nije lako napraviti štivo ovog stepena čitljivosti. Genijalan roman i genijalan pisac. 

Lidija Beatović