Gledajući ovaj cirkus sniman za sitnu nejač i građanstvo željno eskapizma od korone, jedna mi se sintagma anglo porekla vrzmala po glavi, a to je "Embrace the silliness", iliti po srpski "prigrli/prihvati blesasvost".

I zaista, nakon kakvih nesuvislih pokušaja u prvom i drugom Godzili da se snima našto ozbiljno poput "Hamleta", u "Kongu" i pogotovo ovom filmu autori su shvatili šta je publici na srcu a to je da gleda jedan epski MMA meč dvojice teškaša monster filma.

I publika je dobila ono što je htela, jedno makljanje epskih razmera koje je zabavno u svojoj bizarnoj bleskavosti u kojoj Godzila u jednom trenutku svojim energetskim zrakom buši rupu u Zemlji do Godzile koji je negde u "šupljini zemljine kore", dakle situacija koje bi se postideo i crtani film o "Peri Kojotu".

Međutim, sve se to nadoknađuje zaista spektakularno lepo snimljenim scenama destrukcije i ubijanja boga jednog u drugome, dok su ljudski likovi bolno potrošni minuti koji se moraju pregaziti da bi se došlo do sočnih deonica, pogotovo jadna Mili Bobi Braun sa družinom čije su sve scene takve da se mogu komotno ubrzavati i preskakati.

Sve je to pristojan "eye candy" za napaćenu dušu željnu malo filmskog kečeraja i kičeraja, mada se nameće pitanje koliko ljudi je postradalo u završnom okršaju u Hong Kongu koji je maltene sravnjen sa zemljom, jer nigde nije dokraja eksplicitno naglašeno da je grad evakuisan, pogotovo što se tu i tamo vide kako se ljudi još koprcaju po zgradama. Nakon one destrukcije, okvirna pretpostvaka je da je mrtvih najmanje milion.

Slobodan Novokmet