Prokletstvo prevodilačkog života sastoji se i u tome što vremena za čitanje iz zadovoljstva ima vrlo malo, mahom pred spavanje - a čitati "Dilana Doga" pred spavanje nije preporučljivo. Po ko zna koji put, opekao sam se i psovao sebe, ali ovoga puta to je i te kako vredelo.

Ova priča svakako spada među antologijske. Iz perspektive čitaoca koji se DD vratio nakon bezmalo dvadesetogodišnje pauze, pa sada postojano nadoknađuje propušteno, bar 60% priča može komotno da se izbaci iz serijala, a da on ne izgubi na kakvoći već suprotno - samo da dobije.

Retke su one koje ostaju i kojima ću se vraćati. Ovoj se bogami neću vraćati, ali svakako ću je upamtiti i uveren sam da zaslužuje da bude objavljena u nekom luksuznijem izdanju, u većem formatu. Možda bi, po uzoru na "Majke i očeve" mogla biti objavljena u vidu trobroja, skupa s #74 "Dugim oproštajem" i #121 "Dok nas smrt ne rastavi", a ako ne tako a ono makar u vidu samostalnog albuma, poput "A sada, apokalipsa".

Inače, ovo je priča kakve inače mrzim - povratak u prošlost glavnog junaka, dat kroz prisećanje, da ne kažem flešbek - i pojašnjavanje zašto su stvari takve kakve jesu, kako je došlo do toga da je Dilan takav kakav je, odakle mu Gručo, kakvo je poreklo njegovog odnosa s Blokom i tako dalje i tako redom. Ovakve priče, bilo televizijske, stripovske ili književne jedva otrpim, obično vođen samo kompletističkom manijom i mrzeći samog sebe što se s njima mučim, ali ova je napisana odlično. Barbato se pokazuje vanredno senzibilnom scenaristkinjom, koja piše slajs of lajf skoro pa bez trunke horora - štaviše, rugajući mu se i naizgled u potpunosti odbacujući Dilanove sklavijanske korene, ali mu se opet vraća u tek nekoliko vešto umetnutih slika, uveravajući čitaoca da je na pravom mestu. Međutim, Barbatini slajsevi lajfa su slajsevi po živom mesu, iza kojih navire tamnocrvena gusta krv. Jedino zameram na potiranju priče o poreklu Dilanove "uniforme", koja je utemeljena u za mene vrlo značajnoj priči "Poslednja stanica: Užas", ali reklo bi se da je i sam Sklavi u pričama koje sam gore pomenuo ignorisao to poreklo. Ko zna, možda je zaboravio - a možda ga Kasteli nije ni pitao kada je to ubacio u svoju priču o susretu dvojice detektiva.

Brindisijevom crtežu boja veoma prija i premda on za mene nikada neće biti crtač na kojeg ću najpre pomisliti kada govorim o "Dilanu Dogu", bila bi šteta obojiti Fregijerija ili Roija, premda sam čitao vrlo lepo kolorisane Roijeve crteže.

Uglavnom, ovo je priča koja zaista upotpunjuje pripoves o Dilanu Dogu. Antologijska i obavezna.

5* i Nightflier's Seal of Approval.

Ivan Jovanović Nightflier