"Operacija Dorijan Grej" (ovde bi valjda trebalo da metnem duple navodnike) jedna je od onih epizoda MM koje ubrajam u omiljene, ali i značajne u smislu da mi je čitanje tog dela promenilo život, ovako ili onako. Nisam potpuno siguran, ali vrlo je verovatno da mi je ova epizoda usadila seme razmišljanja da je ljudska svest zapravo softver koji radi na nekom hardveru. Kasnije će mi čitanje Herbertove "Dine" dodatno učvrstiti takav stav i navesti da razmišljam o uslovljavanju čoveka i namernoj promeni svesti, ali to nema (konkretne) veze s MM.

Ova priča je meni, inače, bila prvi susret s Mister Džinksom, pošto sam epizode koje su kod nas objavljivane pre '88. nabavio tek dve-tri godine kasnije i sve do neke '93. bio ograničen na ono što sam mogao da kupim na kioscima nakon što sam '87. pošao u školu. I dan-danas mi je Džinks najdraži Martijev neprijatelj i daleko realniji i opipljiviji lik čak i od samog Serža Orlija, odnosno Sergeja Orlovskog. Džinksove pobude su jednostavne i očigledne, a izvedba direktna i dijabolična. On je zlikovac vođen materijalnim interesima, s taman dovoljno monomanijakalnosti i karikiranog ludila da sasvim komotno može da se uklopi i u Betmenovu galeriju protuva. Na stranu to što je njegov štos s paljenjem vatre na palcu nepodnošljivo kul.

Priča kao priča nije originalna da ti pamet stane, ali "originalnost" nikada nije ni bila posebno jaka strana italijanskog stripa, što je meni i prijalo. Godila mi je ta potvrda da moja interesovanja deli još neko i Marti je kao lik bio potvrda da moj dečački život nije traćenje vremena i roditeljskih resursa. Devetogodišnjem klincu je lakše bilo da se poistoveti s arheologom (makar to što MM radi nikakve veze s arheologijom nema) nego sa Spajdermenom. Međutim, priča je odlično ispričana i sadrži jače dramske momente nego većina pređašnjih Martijevih pustolovina.

Kada je o crtežu reč, potpisuje ga Fregijeri, koji je za mene jedan od najboljih crtača i Martija i Dilana i njegova "Poslednja stanica: Užas" će mi verovatno do kraja života biti jedan od najdražih stripova, ne samo u emotivnom i pripovedačkom smislu, već i u crtačkom.

U nekoliko navrata, na raznim virtuelnim mestima pisao sam kako su mi stripovi oblikovali predstavu o ženskoj lepoti, ali i o karakteru žene s kakvom bih voleo da provedem život. Prva dva elementa tog mog mentalnog nacrta bile su Crvena Sonja (za koju sam mislio da je plavuša, jer je EKS bio štampan crno-belo) i Ket-Klou (opet ista priča), ali Fregijerijeva Dijana Lombard (a i neki kasniji njegovi radovi) je svakako zacementirala tu moju predstavu ženske lepote. U jednom kadru, Fregijerijev crtež mene neodoljivo podseća na Manaru i premda se jasno vidi da to nije Manarin crtež, takođe se jasno vidi ista ta zaljubljenost u žensko lice.

Sve u svemu, 5*

Ivan Jovanović Nightflier