Početak godine u Americi obično biva rezervisan za lako svarljive horore sa rokom upotrebe „dve nedelje“ koji se ubajate već negde posle pola sata i „Escape room“ nije daleko do tog koncepta. Predstavljajući svojevrsni hibrid već oprobanih recepata kao što su „Kocka“ i „Saw“ i kapitalizujući uvećanu popularnost takozvanih „escape room“ igara, ovaj kvazifilm se predočava kao jedan naizgled dinamični triler koji prati grupicu odabranika koja pokušava da pobegne iz niza smrtonosnih soba koje su spojene u jednu džinovsku slagalicu koja se igra na život i smrt.

Ima „Escape room“ neke solidne momente zbog kojih ga nije fer odbaciveti kao instant smeće kratkog daha i dometa, sobe su interesantno dizajnirane i pružaju neka kreativna rešenja u maltretiranju ove grupice naizgled rendom likova, ima tu određene dinamike i solidne napetosti, međutim film potpuno pada u poslednjoj trećini kada klupko počinje da se odmotava i kada se pribegava nekim jeftinim konkluzijama i antklimatičnim rešenjima, da ne spominjemo kraj koji kao da su snimili sasvim drugi ljudi i to samo s ciljem da udare temelj još jednom nepotrebnom nastavku, ili nedajbože franšizi. Filmu odmažu i protagnisti koji su redom mahom nezanimljivi, providni i dosadni, bez harizme i karaktera. Šteta što film nije zadržao nivo kreativne ludosti sa kojom je i započeo, te se na kraju pretvorio u samo još jedan proizvod jačine instant kafe bez šećera koja se eksira na prazan stomak i zaboravlja do večeri.

Slobodan Novokmet