Godine prolaze i za Luciano Ligabue, jednog od najpoznatijih Italijanskih kantautora i rok propovjednika. Vide se na licu, ali se osjećaju i na muzici. Ulična oštrica je pomalo otupila i pjesme više nisu ljute, besramne, vulgarne, nego mnogo prijemćivije, blaže lirički i muzički. Čovjek, po svom priznanju, je u mlađim danima bio jako ljut i nezadovoljan sa publikom. A publika kao publika, htjela je od njega da bude refleksija njihovih nadanja, očekivanja, prohtjeva i neuspjelih snova. Ligabue je htjeo da živi svoj život. Zato pjesme poput „Tutti Vogliono Viaggare in Prima“ i pogotovo „Sulla Mia Strada“. Godine su prolazile i Ligabue je shvatio da publiku neće nikada promjeniti i onda su krenule godine pravog uspjeha i blagostanja. Sada je krenuo treći period, ili barem meni tako izgleda, period refleksije i unutrašnjeg mira.

Na novom albumu nema nekih grandioznih promjena, ali nema ni onih ogromnih hitova na koje smo navikli iz albuma u albumu. I dalje su tu velike melodije i njegov karakterističan glas, ali je sve više okrenuto pop osjećaju za stil. Znam, tanka je linija, ali se čuje i osjeti. Da li se umorio, da li su to stvarno godine koje pritišću, treće doba? Gubitak ideja sigurno nije jer i sada uspjeva da napravi dobre pjesme, jedino nema onako upečatljivih kao nekada koje su mu obezbjedile mjesto na muzičkom Olimpu. Hm, možda i ja previše očekujem. Eto, sindrom publike.

Sve u svemu, „Start“ je jedan prijatan i lagan album, za opuštanje, za ljetnje noći, ili sada već duge kišne zimske dane, taman u maniru klasičnih Italijanskih kantautora. Da vidite ... to sam se sada baš sjetio slušajući „Mai Dire Mai“. Sve nekako odiše tim klasičnim italijanskim šmekom za muziku, ona klasična Italijanska škola muzike gdje su duša i srce sve i svja. Sa muzikom se umire, sa muzikom se ponovo rađa. Ne može se pogriješiti sa Ligabue a Start je dobar album i pored mojeg gunjđanja.

Nikola Franquelli