Pre par meseci, srpsku književnu scenu je zatalasao manji skandal kada se na Festivalu Krokodil nije pojavio francuski pisac Mišel Uelbek. Udruženje je izdalo kratko saopštenje u kojem je navelo da je “zbog haosa i masovne panike u avionu, tehničkih problema, kašnjenja od četiri sata i otkazivanja leta kompanije AirSerbia na liniji JU 315 iz Pariza za Beograd, kasno uveče 6. juna onemogućen je dolazak u Srbiju jednog od najvećih pisaca današnjice Mišela Uelbeka i njegove supruge.” I sam pisac se obratio organizatorima Festivala napisavši da “Istinu govoreći, onih nekoliko sati čekanja pre nego što je odlučeno da let bude otkazan bili su baš uznemiravajući, došlo je do neke vrste pobune putnika, koji su zahtevali da izađu iz aviona. Treba reći da je bilo nekih zabrinjavajućih pojava, naročito miris goriva koji se jasno osećao. Ukratko, zaista nemam želju da letim avionom u ovom trenutku, treba otkazati. U datim okolnostima ne može se baš čestitati Air Srbiji i nadam se da će vam barem nadoknaditi troškove karata, to je najmanje što mogu da učine.“ Prilikom svog prvog boravka u Srbiji, Uelbek je trebalo da promoviše – između ostalog - i svoj najnoviji roman Serotonin.

Mišel Uelbek, foto: Andreu Dalmau / EPA
Inače, Mišel Uelbek (1958) je najtiražniji i najprevođeniji savremeni francuski pisac. Uelbek je pre svega romanopisac - po romanima je napoznatiji - ali piše i pesme i eseje, a bavio se i filmom. Ovaj autor spada među najkontraverznije pisce današnjice jer se u svojim dosadašnjim romanima uvek bavio nekom od tabu tema savremenog sveta. Uelbek spada među autore koji se protive političkoj korektnosti i sasvim stoji to da su za mnoge čitaoce, kritičare i cenzore, njegovi stavovi ako ne sasvim šokantni onda bar dobrano polemični. Dakle, radi se o autoru koji je - sa sedam romana iza sebe - dosad malo koga ostavio u potpunosti ravnodušnim i hladnim.

Njegova biografija kaže da se rodio kao Michel Thomas na francuskom ostrvu Réunion (nadomak Madagaskara) gde je proveo najranije dane. Nakon toga je otišao u Francusku živeti s bakom, od koje je preuzeo prezime Houellebecq koje će mu postati književni pseudonim. Godine 1978. diplomirao je kao agronomski inženjer ali radio je kao kompjuterski administrator. Živeo je u Alžiru, Irskoj, i na mnogim drugim mestima a trenutno živi u Španiji. Kao što smo rekli, Uelbek iza sebe ima sedam romana: Širenje područja borbe (1994), Elementarne čestice (1998), Platforma (2001), Mogućnost ostrva (2005), Karta i teritorija (2010) i Pokoravanje (2015) da bi eto ove godine na red došao i taj sedmi roman - Serotonin.

U romanu Serotonin, četrdesetšestogodišnji Floren-Klod Labrus – inženjer agronomije, uposlenik francuskog Ministarstva poljoprivrede - doslovno umire od tuge. Njegova depresija jeste pod efikasnom kontrolom uz pomoć nove generacije lekova, ali spoljašnje okolnosti mu nimalo ne pomažu da se istrgne iz vrtloga tuge i besmisla kroz koji propada skoro do samog dna. Florenovo sučeljavanje sa besmislom - poslom za koji zna da ne daje nikakve stvarne rezultate - kao i sa kajanjem – u njegovom životu su dve-tri neprežaljene ljubavi - guraju protagonistu prvo u eskapizam (beg od života koji je vodio), pa onda u potragu za izgubljenom mladošću (ušavši u neku vrstu predsuicidalne faze razračunavanja sa sopstvenom prošlošću, Floren odlazi u Normandiju kod Emerika, nekadašnjeg najboljeg druga sa studija, a potom i u uvrnutu potragu za bivšim ljubavima) a na kraju u potpunu otuđenost i izolaciju od ljudi (zatvaranje u stan u jednom od bezličnih pariskoh nebodera).


Sa jedne strane, kao agronom, Florenov posao je da piše izveštaje koji treba da “definišu, pruže podršku i zastupaju pozicije francuske poljoprivrede” ali Floren zna da za franusku poljoprivredu više nema nade i da je u svetlu globalnih promena – konkurencija jeftinijih proizvoda iz Južne Amerike ili istočne Evrope, birokratska politika EU prema poljoprivrednim proizvođačima, teškoće u nalaženju prominentnijeg mesta na svetskim tržištima … - njena budućnost takva da će se broj proizvođača nezaustavljivo smanjivati – sve dok ne dostigne broj od oko jedne trećine od postojećih (pa ni to možda neče biti dovoljno). Floren zna da za sve njih nema nade i da će biti pregaženi, kako od strane nemilosrdnog globalizovanog tržišta, tako i od države tj. policije koja će – ako treba i silom, oružijem - braniti tržišna pravila igre. Poslednja kap u čaši Florensove žuči je pogibija njegovog druga – stočara, proizvođača sira i mleka – Emerika, koji postaje jedna od žrtvi oružane pobune protiv uvoza jeftinog mleka u normandijske trgovinske lance …

Sa druge strane, Floren pati zbog dve nikad prežaljene ljubavi. Tuguje najviše za Kamij, devojkom koju je upoznao dok je još bila studentiknja na praksi i sa kojom je bio srećan kao nikad u životu pre i posle nje. Ljubav sa Kamij je trajala sve dok je Floren nije prevario, ušavši – u kratkom periodu kada je radio kao briselski eurokrata - u besmislenu šemu sa koleginicom Tam. A tuguje i za Kler, neuspešnom glumicom koja se nakon ulaska u kariejrnu stagnaciju odaje alkoholu. Dakle upravo je ovaj drugi – romantični, nostalgični - plan romana Serotonin ono što ovu knjigu čini veličanstvenom. Uelbek romantik? O, da! Nakon što nas je – sa prethodnim romanima - sve uverio u svoju besprekornu lucidnost u gledanju na savremeni svet (i shvatanju sveta) koji nas okružuje, Uelbek nam se u romanu Serotonin otkriva i kao romantik.

Serotonin je još jedno majstorsko delo o propasti zapadne civilizacije, pred nama je veličanstveni roman koji nastavlja da produbljuje i proširuje mit o Uelbeku, jer ovaj put, pred nama je Uelbek – romantik! I, možda, pred nama je roman godine!

Janko Takač