Neizmerna je tragedija što se jedno ovako kapitalno delo pojavilo na srpskom jeziku a ne samo što nije dobilo sve moguće nagrade za izdavački poduhvat već je promaklo čak i poklonicima ovog autora.

Naime, Stivensonove sabrane priče pročitao sam još koliko prošle godine na engleskom jeziku i nije mi bilo mrsko da im se tako brzo vratim u prevodu. Ovde je reč o obimnom dvotomnom izdanju koje sadrži čak i neke priče kojih nema u originalu. Prevod Milana Miletića je izuzetan, taman koliko treba arhaičan i originalan (valja napomenuti da nas je isti čovek već zadužio prevodom Romole i Srednjovekovnog maniheizma). Kod ovakvih knjiga izdavači često podlegnu smanjivanju fonta i margina kako bi smanjili i broj strana, ali ovde ni to nije slučaj. Knjiga je štampana na debelom krem papiru, lepo dizajnirana, izuzetne a suptilne naslovnice.

Što se samih priča tiče, Stivenson je danas, nažalost, upamćen kao pisac za decu (Ostrvo sa blagom) i po jednom izletu u horor (Doktor Džekil i mister Hajd), ali je njegov opus znatno bogatiji i zanimljiviji. Obala Falesa, po meni njegova najbolja novela, može se čitati i kao svojevrsno Srce tame i kao meditacija nad kolonijalnim imperijalizmom, ali i kao naprosto fenomenalno napisana avantura. Olala je sa druge strane otvoreni omaž nekolicini poovih priča, naročito Ligeji. Prokleta Dženet je izvrsna sablasna priča s motivima iz folklorne fantastike. Veseli momci nam nude sasvim originalan pogled na pirate i "zakopano" blago. Paviljon na dinama je jedna od boljih priča o opsadi. A kad se sve storije okončaju, stiče se utisak da je Doktor Džekil među slabijim boljim pričama, te da ide na efekat iznenađenja, koji je opet savremenom čitaocu poznat.

Proverite zašto se Borhes ovom autoru rado i često vraćao.

Željko Obrenović