Toto vs. Dream Theater – Distance Over Time



Sviđa ti se? Javi ostalima!


Negdje približno u istom vrijeme sam počeo da preslušavam novi Dream Theater i Toto novo izdanje (tj. kolekcija manje poznatih i neobjavljenih pjesama pod nazivom „Old is New“). Tu me je zapanjila jedna činjenica i mogao sam da povučem liniju između dva benda, između njihovog komponovanja. Dream Theater je poznat kao ultra progresivni metal bend sa kompozicijama koje se ističu svojim vrlo komplikovanim instrumentalnim egzibicijama i istančanim ukusom za melodiju. Obje ove komponente su im obezbjedile astronomski uspjeh. Isto tako, i Toto su imali svoje iskorake u drastičnijem progresivu, ali su se držali bliže pop osjećaju za muziku. I njima je ovo obezbjedilo astronomski uspjeh. A onda oni izbace ovu kompilaciju, i na njoj pjesme „Devil's Tower“ i „Struck by Lightning“. Donja vilica mi je opala na ove dvije pjesme - koliko sličnosti između dva benda na ovim pjesmama. Jeste, daleko su od Dream Theater instrumentalnih ludorija, ali osjećaj, ideja, osnova, ritmika, melodija ... sve je to toliko slično. Nije bitno ko je kome sličan, ne aludiram na to. Ne, ne govorim da je Dream Theater plagirao, ili Toto plagirao! Ne, nikako! To su podudarnosti, stvari i momenti koji se događaju. Mene je zaprepastilo što mi je baš u ovom momentu, kada su oba albuma izašla u približno istom momentu, tako nešto zapelo za uho. Kao tata i sin da su se dogovorili. No, ovo je ipak tekst o novom albumu Dream Theater, „Distance Over Time“, a ovo dosadašnje upoređivanje dva benda ... ma nekako mi miriše da sam morao spomenuti. Ko zna što će vrijeme donijeti sa sobom.

A novi Dream Theater je kao i svi prethodni, prepun egzibicionizma i ritmova koji bi iščašili i najpravilniju kičmu ili ispravili najgrbavijeg grbavca. Od samog početka je to kiša, tuča i oružani okršaj gitare, basa, bubnjeva i klavijatura koji u sinhronizovanom obrušavanju na slušni aparat iz tog haosa stvaraju nevjerovatne melodije, kao na „At Wit’s End“ ... pa se ponovo obrušavaju u rafalno isprdavanje. Dobro, znaju pretjerati i koliko je to pojedincima nevjerovatno, ipak toliko petljanje je čist ego a ne muzička umješnost u najboljem svjetlu. Ipak, i pored svog pretjerivanja, Dream Theater imaju jedan opasan proizvod. Manje inovativan u poređenju sa pojedinim prethodnim albumima ali svakako konkurentan i zanimljiv.

Ko uspije više od tri, četiri puta za redom da ga presluša, zaslužuje sve pohvale, koliko i sami bend.

Nikola Franquelli



Sviđa ti se? Javi ostalima!

Budi u toku, prati nas na fejsbuku

Najčitanije

Arhiva