Nova literarna traganja u žanru i van njega - Oto Oltvanji: „Priče misterije i magije“ (Laguna 2017.)



Sviđa ti se? Javi ostalima!

    Oto Oltvanji (1971) spada među retke ovdašnje prozaiste srednje generacije prepoznate kao autore koji svoja dela grade na tradiciji žanrovske literature (naučna fantastika, horor, krimić) i nedvosmisleno se ne odriču tog iskustva (mada je žanrovsko i dalje prokazana kategorija među akademskim kritičarima i teoretičarima). Naravno, žanrovsko određenje nije vrednosna kategorija i svakako ne „propisuje“ valjanost dela stvaranih u ovim „ključevima“. S druge strane, žanrovsko, po svojoj prirodi, nije statično već je reč o vrlo dinamičnim kategorijama-poljima na kojima se ubrzano (mnogo brže nego u glavnom literarnom toku) „osvaja (umetnička) sloboda“. Rečeno je vidljivo i u dosadašnjim Oltvanjijevim knjiga, listom romanima („Crne cipele“ 2005, „Kičma noći“ 2010, „Iver“ 2015), koje se mogu sagledavati i kao stalni odmak od standardno shvaćenog obrazaca i ulazak u neistražene (i/ili nedovoljno istražene) prostore/horizonte. Nova knjiga „Priče misterije i magije“ (2017) nastavlja taj istraživački niz dodajući i jedan formalni novitet - reč je prvoj Olvanjijevoj zbirci priča mada je on čitaocima duže vreme poznat kao pripovedač koje je objavljivao u periodici i mnogim tematskim antologijama. Otuda je dobar deo priča iz knjige imao premijeru u ranijim izdanjima; uz njih stoje i priče pisane upravo za ovu knjigu.


    Zbirka, koju čini 12 proza različitih dužana, podeljena je u tri celine „Misterija“, „Misterija i magija“ i „Magija“. Ovom podelom pisac je želeo da grupiše priče po težišnom utisku/atmosferi: u „Misterijama“ (5 priča) nema elemenata fantastike a osnovna zagonetka zapleta rešava se u realističkom, neretko u kriminalističkom, maniru. U „Magijama“ (5 priča) su sadržane - i funkcionišu - sve vrste fantastike kojima se Oltvanji bavio, dakle i naučna i glavnotokovska fantastika odnosno horor. Segment koji spaja oba principa, „Misterija i magija“ (dve novele), dokaz je da se neretko priča „otme“ kategorisanju i nastavi u smeru koji, sledeći sopstvenu logiku, spaja elemente u samosvojnu celinu pa njoj određivanje nije ni potrebno ni bitno.

    „Misterije“ daju uvid u traumatično školsko detinjstvo u naseljima Subotice („Teslino nasilje“), u ne manje problematično samoodređivanje u mladalačkim godinama („Nećeš da nas lažeš“), u način/metod da se raskine sa zlom vezanim za (nepokopanu) ratnu prošlost („Sve uračunato“), u „običnu“ krađu u tržnom centru sa jeftinim, mladim najamnim radnicima kao akterima („Velika mogućnost napredovanja“) i u nešto ozbiljniju pljačku banke i ulogu životnih marginalaca u njoj („Devojke na prozorima“). „Misterija i magija“ spajaju se u dodiru svetova umornih, mirnih starosedelaca i egzotičih, tajanstvenih (pretećih) izbeglica („Aleja blistavih bodeža“) i naizgled rutinskog zadatka pisca-najamnika koji prerasta u susret sa nepojamnim poigravanjem stvarnostima („Fabulator“). „Magija“ nudi naučnofantastičnu psiho-terapijsku posetu prošlosti („Oči boje biske“), razbarušeno razgaljujuću, neobuzdanu fantazmagoriju („Naš hotel u nultoj tački grada“), mračno-sluzavu muzičku avanturu („Pank“), alternativnu „domaću“ zombi verziju rata („Lepše nego ptice“) odnosno horor iskustvo detinjstva uz sablasne televizore („U tehnikoloru, večno mlad“).

    Znatiželjni čitalac će zapaziti, nezavisno od podela-segmenata, nekolike elemente Oltvanjijeve proze. Najpre su očigledne „stilističke vežbe“ na zadate žanrovske teme (večne, svakovrsne zavere, zombiji...) koje su uvek dobrodošle kako za piščevo „razigravanje“ mašte i umešnosti tako i za čitalačko upoznavanje sa autorovom inventivnošću odnosno voljom i sposobnošću da poštuje obrasce (kao obavezan element žanrovskog prepoznavanja i identifikovanja) ali se njima i poigrava, istražuje ih, menja i nadograđuje (da, recimo, obrazac „umetnu“ u lokalni milje). Tematski je vrlo prisutno bavljenjem detinjstvom odnosno mladošću, u rasponu od realističke do hororističke vizure, uz inventivno korišćenje prednosti svakog od njih. U konačnom zaključivanju ovog usmerenja lako se može ustvrditi da su razlike između glavnotokovskog i žanrovskog doživljaja minimalne, odnosno da strava odrastanja obuhvata široku lepezu stanja i emocija kojima se mogu (ili ne) pripisivati različiti predznaci. Na ovakav utisak nadovezuju se ratne traume (u kojima je užas delo ljudskih ruku a ne monstruma) kao i naslućeni kulturološki „sukob civilizacija“ kao najava nadolazećih tektonskih poremaćaja postojećeg ustojstva (državnog, regionalnog, globalnog). Pomenuto „umetanje“ obrazaca u lokalni milje vidljivo je i u pričama sa krimi razrešenjima s tim što je u njima jaka socijalna nota - prepoznavanje sadašnjosti koja svojim liberalno-kapitalističkim čeljustima melje mlade, slabe i nejake; u ovom se kontekstu mogu sagledavati i (anti)junaci priča, oni koji se nisu snašli u svom okruženju ili oni koji svesno odlaze u drugi plan prepuštajući životnu pozornicu drugima, ambicioznijima, beskrupuloznijima. Naklonost i razumevanje takvih „otpadnika“ i „gubitnika“ jedna je od osobenosti proza iz ove knjige. Konačno, Oltvanji dokazuje (u „Naš hotel...“) da ume lepršavo, duhovito i vispreno da meša obrasce žanra i glavnog toka tvoreći, uz humorno-ironijsku distancu, dopadljivi amalgam.

    „Priče misterije i magije“ predstavljaju pisca značajnog iskustva koji se nije učaurio u granice dosadašnjih uspeha već je i dalje, podrazumevajući dosadašnja dostignuća, otvoren za izazove novih tema, vizura i rakursa pripovedanja. Bilo da je na sigurnom ili novog terenu Oltvanji je pouzdano-temeljan, izbalansiranog razvoja zapleta i tenzija, sigurnog i tečno-dinamičnog iskaza, jasnih zapažanja i glatkih rečenica. Tematska raznovrsnost i zanatska spretnost zalog su čitalačkog uživanja u ponuđenim prozama i nova potvrda da valjanost literature ne zavisi od žanrovskih odrednica već od spisateljskog talenta koga Oltvanjiju svakako ne manjka.

ILIJA BAKIĆ



Sviđa ti se? Javi ostalima!

Budi u toku, prati nas na fejsbuku

10 najčitanijih

Arhiva