Godina izdanja: 2017
Izdavač: Kapa Records
Žanr: neoclassical, ambiental, post-rock

Dobrih ambijentalnih albuma je, usred hiperprodukcije svega u muzičkom svetu, na žalost sve manje i manje, iz godine u godinu. Organski pristup, ili narodski rečeno, snimanje i ukalupljivanje standardnih, živih muzičkih instrumenata se najčešće karakteriše kao nešto od čega bi trebalo bežati, a "preterana" upotreba elektronike i softverske obrade umanjuje ljudsku notu u muzici.

Može se reći da je to krajnje problematično. Da ne bude sve dovedeno do krajnosti, još uvek postoje ljudi koji sebe nazivaju KOMPOZITORIMA, i ma koliko to arhaično i elitistički zvuči, takav pristup muzici je danas skoro potpuno zaboravljen ili se svi plaše da koriste taj divni epitet, jer, tobože, klasika nije za običan narod. Zato će sada fokus biti na jednom savremenom kompozitoru, koji (na našu sreću) tretira bravure post-rocka kao integralni deo neoklasike. Slovenac Bowrain gaji upravo takav koncept: neoklasična osnova (po mom ličnom mišljenju) sa dodacima ambienta i post-rocka. On se bori sasvim klasičnim instrumentom, klavirom, koji sa sobom nosi viševekovnu lepotu i zauzima dostojno mesto čak i u rock muzici, koja je sama po sebi divlja i neobuzdana.

Album "Distracted" kao integralna celina ne nudi ništa novo, ali kao moderno klasično delo pleni svojom mirnoćom i u isto vreme moćnim melodijama, koje se razvijaju postepeno pred slušaocem. Iako su klavir i gitara dominantni instrumenti, atmosferičnosti i dinamike ne manjka, jer je svaka pesma istinski komad koji ima svoj život i priču. Izgubljenost i ometenost informacijama, nepatvorenim zlom u današnjem svetu su među temama ovog albuma, koje su se istakle kao glavne - iako često obrađivane, ovde imaju svojevrsnu težinu jer ih ne podržavaju reči, već majstorske harmonije i aranžmani koji su za divljenje.

Ono što me na prvi pogled obradovalo jeste čulni, repetativni zvuk klavira koji upućuje na Glassa (kojeg volim da slušam), oko kog se kasnije obavijaju drugi instrumenti ili još po koji sloj klavirskih deonica. Međutim, Bowrain se ne zaustavlja samo na tretmanu klavira, već u određenim momentima uključuje odlično riffovanje gitare ("Refugee") gde istinski opravdava "post-rock" referencu, dok su bubnjevi su prisutni u ogromnoj većini pesama, čime je ravnoteža deonica različite jačine u pesmama postignuta. Takođe, u pojedinim numerama postoje i synth deonice koje svoju inspiraciju (verovatno) crpe od Vangelisa ("Time", "Continuum") - barem sam ja stekao takav utisak.

Nadam se da je jasno da se ne radi o preterano dinamičnoj i optimistički obojenoj muzici, ali to ne znači da bi "Distracted" trebao da služi kao muzika koja će samo ići "u pozadini", već bi mu trebalo ukazati punu pažnju, jer je svakako zaslužuje. Osobama i zanesenjacima koji vole kišno vreme, ovaj album će perfektno odražavati takve atmosferske prilike, sa neznatnim daškom optimističnih melodija - radi balansa. Ipak, album preporučujem i onima koji ne vole kišu (ja sam među njima), jer ćete čuti lepi i skladni hibrid (neo)klasične muzike i modernijih žanrova.