- ...i znači, tebra, ej, ej tebra, znači čakre ako ti nisu u alajmentu, ništa karma, ali samo jogica fura, malo vhsm'n ono kapiš, čurkice ga otvore, ali :klik!:, nije ni samo to, ima jedan čovek, ovce je čuvao celog života, ali onda, vhsgs Borhes, Borhesa je l' si čitao?
Podigoh glavu tešku milion tona.
- Šta PRIČAŠ ti koj' kurac? Kakve ovce, kakav Borhes?
- To je zato što si ograničenih shvatanja, rub što kažu, rub, rob sistema, i ne možeš gsms da skontaš suštinu, skontaš?
- More nosi se u tri pičke materine narkomančino raspala, klošaru klošarski, i ti i tvoje čakre i sve u kurac da nosiš, je l' ti jasno?
- Msm ortak, nms ljutiš, ja, ovaj, poštujem, znam, ja ništa nisam rek'o, samo kažem...
Ustao sam sa barske stolice i napustio senku afro-krošnje antropomorfne naprsline koja je sebe zvala Matori. Tek devet sati. A već sam bio pijan. I smoren.
Kod Gagija nigde nikoga sem poremećenog hipika izgubljenog u vremenu i još par ljudi koji su bili toliko nezanimljivi da su i njihove senke imale više ličnosti od njih. U ovakvim situacijama bilo je samo jedna stvar koje je pomagala: piti još.
Nisam mogao više da slušam Gagijevu plej-listu koju nije promenio još od 1996. godine, te eksirah izvetrelo pivo i izađoh u prokuvali sumrak grada. Šesnaestogodišnjakinje maskirane u osamnaestogodišnjakinje već su marširale trotoarima, kloparajući nezgrapno što štiklama što martikama. Neke od njih su bile pijanije od mene i to mi dade malo utehe, kao i motivacije da kupim unuče vinjaka. Uz mnogo muke otvorih bombicu i zapalih jednu od skupih cigareta koje sam ukrao ranije, odustavši od namere da ih čuvam za kurčenje. Mešavina omorine, nikotina i alkohola prezasićenog šećerom mi momentalno popravi raspoloženje. Negde duboko u sebi sam znao da će mi ovaj trenutak biti vrhunac večeri.
Sledeća stanica mi je bila neinspirativna, ali zato blizu, iza ćoška zapravo, pa rekoh što da ne, dobro mesto koliko i bilo koje drugo za jednog rokera mrtvog duha. Tribine su bile svojevrsni paradoks, jer ni prema čemu nisu bile okrenute; jedini šou koji se video sa njih bio je povremeno mokrenje u žbunje, ali su uprkos tome bile popularno izlazište za metalce-mlađe referente i devojčice iz provincije kojima su vrhunac tvrdog zvuka bili Osvajači. Slušao sam teorije zavere o Metalici neko vreme, srčući mešavinu pene i pljuvačke iz plastične bombe koja je svakih petnaestak minuta rotirala do mene, ali kada je krenula tvrda artiljerija silovanja akustične gitare uz lirike "Krivo je more", priznao sam poraz i krenuo dalje. "Jedanaest sati, dobro je, ubio sam nešto vremena" pomislih paleći još jednu cigaretu koja je koštala više od sve odeće koju sam imao na sebi.
"A u kurac i klinci i metalci, idem da nađem... " Nisam završio misao, jer nisam znao šta zapravo tražim. Stavih slušalice na uši i krenuh ka izvoru mirisa žabokrečine, najživljem stimulansu večeri. Ispod mosta koji je sem leve i desne obale spajao i miris reke i mokraće, zvrndao je kvalitetan dab sa ne tako kvalitetnog zvučnika. Crvene oči sijale su u mraku.
Pozdravih se sa čoporom uz pucanje dlanova i bratske polu-zagrljaje.
- Oo des' brate, š'a ima, ovo ono? E, će završavamo nešto? - upita me persona nalik na "Trejnspoting" verziju ježa Sonika.
- Šta da završavamo brate, odakle mi pare, imam trinaest dinara u džepu!
- Šta, pa taman! Paket je četristo kinte, može pola za dvesta, meni će da lik za sto pedes, eto ti imaš trines, ja imam sedam, to je dvaes, za ostalih sto trijes se uleramo i eto!
Nisam mogao da se ne složim sa takvom matematikom, i nekoliko minuta kasnije, još jedan, znatno slađi miris ispuni podnožje mosta. Zagledao sam se u reku na čas, pa sam pogledao u mobilni da vidim koliko ima sati. Nekom magijom, bilo je već jedan.
Kada sam podigao pogled sa ekrana, bio sam u dvorištu neke meni nepoznate osnovne škole, a sa moje leve strane sedela je najlepša riđokosa devojka na svetu i pričala nešto o Branku Kockici. Ruka mi sama pođe ka njenoj mrežastoj, mesnatoj butini i nekako završi na grliću štoka. Ne želeći da vređam gospu sudbinu, otpio sam duboko iz flaše, posmatrajući burek meseca kroz smeđe staklo. Pođoh šakom da izvadim svoje fensi cigarete i njime uzvratim dami na ovom ukusnom poklonu, međutim, u međuvremenu su i dvorište i crvenokosa i štok nestali. Sada sam bio u, kako je izgledalo, zazidanom pasažu zgrade, a pored mene je stajao moj ježasti ortak sa dredovima i pričao na ruskom sa nekom meni nepoznatom osobom. Pošto sam već bio izvukao paklu, ponudih rusa cigaretom i dobih novi džoint u zamenu. "A jebeš ovo, a taman sam se zaradovao", pomislih bunovno, i povukoh teleportujući dim.
Kada mi se ponovo iskristalisala slika, bio sam u diskoteci, što je u najmanju ruku bilo čudno, jer ne samo što nisam voleo diskoteke, nego me niko nikad nije pustio u neku. Disko kugla je bacala šljokice svetlosti po praznom podijumu, a kraj mene je najmanji biznismen na svetu sa neverovatnom koncentracijom motao novu spravu. Hipnotisan igrom svetlosti i njegovih prstiju, umalo nisam pao sa stolice kada je prostorijom odjeknuo pucanj pištolja. Disko kugla se rasprsla u param-parčad, a pijani dizelaš kraj šanka je mahao pištoljem i urlao nerazgovetne pretnje. Osoblje diskoteke i retki posetioci, računajući i mene, kolektivno su se usrali u gaće, svi sem mršavog lika u odelu. Pucanj ga je izgleda omeo u radu i naterao da prospe mešavinu na pod, što je narušilo njegov zen do te mere da je poput Vulverina skočio na naoružanog dizelaša i pesnicama mu pretvorio glavu u džem od malina. Diskretno sam napustio objekat, ukravši flašu piva usput. Do kraja mračne uličice, flaša bila je popijena, njena sadržina ispišana, a ambalaža bačena u izlog radnje neodredive delatnosti, a ja sam uteturao u prvi otvoreni ugostiteljski objekat na koji sam naišao.
Bio sam ubeđen da sam putem neke kosmičke anomalije zalutao u film Dejvida Linča. Klasičan kafanski enterijer sa sve kariranim stolnjacima i ćoravom debelom konobaricom po imenu Mira, bio je na mestu. Ono što je odudaralo od normalnosti, sem Džudas prista na zvučnicima, bio je mladić sa naočarima za sunce obučen kompletno u crveno, oko koga su se uvijale dve devojke zmijskih tela.
- Ja mrzim metal. Prezirem metal. Mrzim sve u vezi metala - reče osoba za koju sam ozbiljno sumnjao da je Satana, ili makar neki njegov dalji rođak.
- Ja obožavam crveno. Imam crvene trenerke, crvenu majicu, crvenu jaknu. Imam i crvene gaće, ali to ne mogu sad da ti pokažem.
Klimnuo sam glavom glumeći razumevanje, izašao napolje i ispovraćao se katarzično.
Noć me je bila nokautirala. Priznao sam poraz i odlučio da je vreme da pođem kući.
Put je bio dug; mogao sam da sačekam autobus, ali sam želeo da se kaznim jednom finom šetnjom od sedam kilometara.
Zapalio sam poslednju cigaretu i bacio u jarak paklicu za koju bih verovatno ubio kao klinac. Dim se sjajio plavičasto na jutarnjem suncu.
Gušt mi prekinu škripa guma.
Iz belog bemvea gledalo me je gnevno lice Crvene lobanje, zakletog neprijatelja Kapetana Amerike. "Zašto li je besan na mene, pa i ja sam protivnik američkog kapitalističkog sistema", mozgao sam, zagledan u crvenu kosu na suvozačevom sedištu, pre nego što sam povezao da vozač nije negativac iz stripa već pretučeni dizelaš iz diskoteke.
- Je l' to taj - začu se sa zadnjeg sedišta, sa pištoljem isturenim kroz prozor umesto znaka pitanja.
- Ma jok, ovo je dripac što mi je dig'o kohibe danas! Drž ga!
Bacih cigaretu i potrčah.
"Pa dobro, džoging je i ovako zdraviji izbor."

_____________
Nenad Pavlović rođen je u Nišu 1983. godine gde je i odrastao. Diplomirao je engleski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu u Kosovskoj Mitrovici. Pisanjem se bavi od detinjstva. Piše kratke priče sa tematikom naučne i epske fantastike prožete satirom i suptilnom društvenom kritikom, kao i recenzije filmova, romana i video-igara. Njegove priče su objavljene u književnim časopisima „Gradina“, „Emitor“ i „Ubiq“, zbirkama priča „Marsonic”, „Nešto diše u mojoj torti“ i „Reči u vremenu“ i web-časopisima „Raketla“, „Helly Cherry“, „ArgusBooks Online Magazine“, „Black Sheep“, i „Eridan“. Autor je i nagrađenog romana „Hokus Lokvud“ (Mali Nemo, 2013.) Pisao je i recenzije za časopis „Svet Kompjutera“, za emisiju na niškoj televiziji „NTV“ i član je redakcije sajta „Emitor.rs“. Trenutno živi i radi u Norveškoj.