Ovo je drugo studijsko izdanje knjaževačke četvorke koja se uporno ne odriče sirovog pank zvuka koji kombinuje sa čistim rokenrolom dobijajući zanimljiv i pre svega jedinstven sonični identitet. To je ustanovljeno jos na prvom albumu, čija se sirovost produkcije perfektno složila sa vajbom albuma i činjenicom da je debi. Ovde se već na početku čuje da će album biti malo ozbiljniji, ako ne drugde, onda na poju produkcije.

Album počinje pesmom "School Bus" prikladnom uvodnom špicom koja priprema podlogu za avanturu četiri provincijalaca punih dokolice. Ne štede se uopšte i odmah sledi "Bez veze" u kojoj se odmah oseti ta doza dokolice sa malo pesimizma. Jedna od odlika albuma je dobar aranžman. Spoj četvrte i pete pesme na albumu ("Iskrivljene slike svesti" i "Davim se") je poprilično zanimljiv. Odaje utisak jedne mini wild west avanture unutar albuma - put pod teškim suncem i jednako teškim rifovima koji dobijajući na masi, sili, težini, pri kraju na ubrzanju i ostalim fizičkim veličinama sve bolje i bolje dočaravaju atmosferu dok na kraju ne eksplodiraju zajedno sa vokalom (i pratećim koji baš dodaju šmek) i zaokruže tu etapu albuma. "Davim se" je takođe jako dobar primer eksperimentisanja koje nismo čuli u dosadašnjem opusu benda. Poseban način pravljenja ovakvih interlude pesama kao što je "Hajdi Margo" su čini mi se otkrili samo School Bus, i o pesmi ne želim da govorim već ostavljam slušaocima da je iskuse. "U snovima 2" je nastavak istoimene pesme sa prvog albuma, prisecanje na stari album i stariji zvuk u novom pakovanju. Za par pesama ("Ničeg nema" i "Neću kući") bih ipak rekao da su suvišne, možda ne suvišne već ostaci sa prvog albuma koji ne daju mnogo ovom albumu zbog toga. Jedina pesma oko koje nikako ne mogu da se odlučim je "Prosto i jasno", pozdravljam želju za eksperimentisanjem, ali mi pesma previše odskače i bode uši. Jednostavno mi se čini da joj nije mesto na ovom albumu. S druge strane, pored komboa Iskrivljene slike svesti-Davim se, apsolutni "banger" je "Bulevar slave". Brza, puna energije, sa neverovatno moćnim vokalom i rifom iz "Boulevard of broken dreams" u sred pesme, šta više čovek može da traži od pank pesme? Maksimalno zarazna "Hajde da se igramo" takođe nije za bacanje i imam osećaj kao da će biti moj letnji pank hit. Pank naravno ne bi bio pank bez bunta, onaj mladalački bunt smo dobili u nekoliko pesama, a pišanje po sistemu se odvija u munjevitoj "Parole", regularnoj jebite se pank pesmi. I na kraju neverovatan closer, naslovna pesma koja kroz tekst sumira čitav vajb dokolice i izgubljenosti koji se provlači kroz album uz podršku, ponovo na momente težih rifova koji na ovom albumu padaju kao šlag na tortu i samo pojačavaju atmosferu.

Ovaj album je dosta drugačiji od njihovog prvenca pa je možda nezahvalno upoređivati ih, za produkciju se može reći da je definitivno većeg kvaliteta i nije potrebno više poređenja. Ono što čini ovaj album dobrim je pretežno zalaženje u novi zvuk i nove mešavine, pa se nadam da će i sledeći album otići dalje od ovog jer mislim da "School Bus" tek treba da izbaci njihov najbolji album.

Mladen Ilić