Dvadeset godina nakon što je ostavio jedan zagrebački Haustor u jednoj ulici svoje karijere i zašao u drugu, Darko Rundek održaće simboličnih dvadeset koncerata kako bi proslavio prelazak te raskrsnice. Apokalipso je doživeo reizdanje, a Apocalypso Now koncert, koji je sinoć (15.6) održan na Tašmajdanu prvi je u nizu spomenutih dvadeset.

Kao podrška na ovom koncertu nastupio je kantautor Nenad Marić, poznatiji kao Kralj Čačka. Ovaj naziv sada se preneo na kompletan tročlani bend. Karakteriše ih komično ironični osvrt na situacije u kojima se čovek našao u današnje vreme. Kralj Čačka objedinjuje bluz, jazz i rokenrol, ali u kom kod obliku bio, socijalni komentar njegovih pesama je veoma izražen.

Nastup ovog sastava bio je odličan uvod u ono što sledi, Nenad je izdaleka vrlo ličio na Darka Rundeka, što je bilo nadasve simpatično. Namerno nisam preslušala nijednu pesmu ovog sastava, kako bih videla kakav je moj prvi utisak. Naravno, dobro sam znala ko su i šta rade jer ih je publika toliko dobro prihvatila da ne možete, a da ne znate šta sviraju i kojim se temama bave. Nastupu je falilo energičnosti, ali mislim da je to zbog toga što je ovaj bend kao stvoren za nastupe u intimnijoj atmosferi. Međutim, ipak sam znala jednu pesmu, za koju do tada nisam ni znala ko je izvodi, ali sam je zavolela kao radijski hit. U pitanju je Moj Avatar. To je bilo prijatno iznenađenje.

Na moje oduševljenje, tokom nastupa Kralja Čačka tribine Tašmajdana bile su skoro popunjene, a i u parteru je bio zadovoljavajući broj ljudi. Ljudi svih generacija pokazali su da koncertna kultura negde ipak postoji. Nakon četrdesetominutnog nastupa, ova tročlana ekipa je napustila binu, kako bi je prepustila muzičaru kojeg su i oni sami jedva čekali da čuju.
 

U tih deset minuta pauze tribine su postale krcate, a parter skoro pa pun. Darko Rundek izašao je sa svojim triom i kao numeru koja je otvorila koncert odsvirao pesmu Tranzit, sa maloim izmenom u tekstu – Nisam znao da ću tako brzo opet biti u Beogradu – koja je izazvala ovacije publike. Nakon ove pesme počeo je da presdtavlja ostatak pratećeg benda, ali su odmah naišli na tehničke probleme, zbog toga što se gitara nije čula. Rundek je ovo sve podneo kroz šalu, a problemi su sanirani kroz deset minuta i koncert je mogao da se nastavi. Ili da ponovo počne. Ako je ovako nešto već moralo da se desi, odlično je što se desilo na samom početku, kada koncertna atmosfera još uvek nije u jeku.

Kao što smo i očekivali, Rundek nas je proveo kroz opus Apokalipso albuma. Sa njim smo prošli put od istoka do zapada – od tropikane do orijenta – a onda i malo van samog albuma koji slavi svoj dvadeseti rođendan, pa su se Tašmajdanom orile pesme Ruke i Ay Carmela, koja je aplauzom dočekana, aplauz je, ritmično, trajao koliko i ona, a njime je i ispraćena. Na mesto fašista došla su druga zla, ali ovaj Rundekov poziv na borbu je i dalje pevan u jednakom žaru. Tokom pesme Ljubav se ne trži, atmosfera je bila ubedljivo najveselija. Ljudi na tribinama su poustajali i igrali jednako veselo kao oni dole, u parteru.

Ozvučenje je na ovom koncertu bilo fantastično, što je i moralo biti, s obzirom na to koliko je truda i rada uloženo u svaki detalj ovog nastupa. Pevanje Darka Rundeka zaista nije potrebno posebno komentarisati, njegov bend čine multiinstrumentalisti, a aranžmani pesama su urađeni tako da instrumental jako dobro prati i, po potrebi, naglašava emociju koju glas odaje, da je na momente kompletno izvođenje poprimalo elemente teatra. Vizuelni efekti iza benda, koji su pratili kompletan koncert bili su perfektni – veoma minimalistički, ali je kroz njih priča svake pesme dobila svoj vizuelni identitet. Sami ljudi na bini odlično su funkcionisali zajedno, a njihovi kostimi i koreografijice takođe su doprineli oslikavanju svake pesme.

Glavni deo koncerta je, kao što je i očekivano, završen pesmom Apokalipso, koju je publika, sa muzikom i bez nje, većim delom otpevala sama. Prvi bis je bio očekivan i publika je priželjkivala da čuje koju pesmu Haustora. Međutim, Rundek nam je tokom njega poklonio numeru Kurdistan, kao i opšte poznat i popularan zvuk pesme Makedo, a onda su on i bend otišli sa bine. Taman kad je publika izgubila svaku nadu, sa projektora je zasijala slika kavera nesuđenog albuma grupe Haustor, pod nazivom Dovitljivi mali čudaci i bend je odsvirao pesmu Disanje, koja je trebalo da bude objavljena na ovom albumu. Ako nakon toga ogromna crvena pesnica na platnu, usna harmonika pred ustima Darka Rundeka i sam početak pesme nisu bili dovoljni da publika shvati kojom će pesmom biti završen ovaj koncert, stih Da sam Šejn, svakako jeste i ispratile su ga ovacije. Tako je Haustor ipak zaživeo na ovom koncertu.

Kako na kraju svakog filma ide odjavna špica, ovaj muzičar je ponovo predstavio bend. Kako ne bi, po treći put, govorio njihova imena, svako je dobio alter ego, te su ovde zajedno svirali Merilin Monro, Linkoln i mnogi drugi, vođeni vokalom gospodina Pinokija. Rundek je poimence zahvalio svakoj osobi koja je učestvovala u realizaciji koncerta. Zatim su ulogu odjavne špice ovog koncerta imali stihovi Zbogom sive luke i oblaci, dižem sidro i odlazim, koji vode poreklo iz Rundekove pesme Otok.

Svašta ljudi danas zovu performansom, ali mislim da je to zato što nikada nisu prisustvovali ovoliko kompletnom nastupu u svakom smislu, koji je zaista bio jedan veliki performans. Darko Rundek nam je, pored svih tehnički odlično izvedenih stvari darovao i sjajnu emociju, što je rezultiralo konstantim kostrešenjem svake dlake na telu, kao produktom uživanja u muzici i emociji koju ona nosi.

txt: Jelena Ostojić
foto: Jovan Mihajlović