Brujeria – Pocho Aztlan
Helly Cherry
Napokon da su se Brujeria nakanili da objave album. Već godinama se čuje priča o novim pjesmama i o planovima za novi album, ali nikako i da urade taj korak i izbace novi album. Stalna kašnjenja su samo iritirala publiku što nikako nije išlo na ruku benda. Ekipa je i dalje okrnjena i nedostaju neki od muzičara koji su označili najbolji period benda (izgleda da nije lako prevazići lični ego), ali i pored duge pauze idu dalje.
„Pocho Aztlan“ je novi dugo očekivan album. Hm, donekle novi jer ipak jedan dio pjesama se vrti po netu u obliku singlova još od 2014. godine i ne mogu se nikako nazvati nove pjesme, tako da u stvari dobijamo prošireni novi EP, što opet ne ide bendu na ruku. Eh, tehnikalije i detalji. No, kakav je ovaj album, ili prošireni EP?
U globalu, „Pocho Aztlan“ je album koji zaslužuje pohvale. Energičan, brz, jak, raznovrstan i sa onom dozom autentičnosti i uvjerljivosti koja odvaja kvalitetne bendove od ostalih. „No Aceptan Limitaciones“ je ubjedljivo najbolja sa razarajućim početkom, razradom i krajem, upravo onako kako su Brujeria i upali na scenu devedesetih godina, sve sa maramama, maskama, mačetama i mišićima ravno u rebra i po sred glave! Nažalost, najbolja je i daleko je ispred svih ostalih pjesama kojima ipak nedostaje onaj magični prah koji je bio posut na izdanjima poput „Raza Odiada“.
Koliko god želio da pohvalim ovaj album, ipak se osjeća nedostatak ideja. Snage ima na pretek (poslušati „Satongo“ i „Isla De La Fantasia“) i ona donekle pokriva taj nedostatak, nešto što će brzopletom uhu sigurno promaći, ali nakon malo ozbiljne analize svi nedostatci se primjećuju. Na kraju, mesari Brujeria imaju (polu)novi album koji zadovoljava industrije standarde, na momentima uzleti do starih visina, ali se tu ne zadržava dugo. Pa opet, kada uporedite sa ostatkom scene, ovo je odlično. Sve se svodi na to koliko držite visoko (ili nisko) standarde kvaliteta.
Nikola Franquelli
„Pocho Aztlan“ je novi dugo očekivan album. Hm, donekle novi jer ipak jedan dio pjesama se vrti po netu u obliku singlova još od 2014. godine i ne mogu se nikako nazvati nove pjesme, tako da u stvari dobijamo prošireni novi EP, što opet ne ide bendu na ruku. Eh, tehnikalije i detalji. No, kakav je ovaj album, ili prošireni EP?
U globalu, „Pocho Aztlan“ je album koji zaslužuje pohvale. Energičan, brz, jak, raznovrstan i sa onom dozom autentičnosti i uvjerljivosti koja odvaja kvalitetne bendove od ostalih. „No Aceptan Limitaciones“ je ubjedljivo najbolja sa razarajućim početkom, razradom i krajem, upravo onako kako su Brujeria i upali na scenu devedesetih godina, sve sa maramama, maskama, mačetama i mišićima ravno u rebra i po sred glave! Nažalost, najbolja je i daleko je ispred svih ostalih pjesama kojima ipak nedostaje onaj magični prah koji je bio posut na izdanjima poput „Raza Odiada“.
Koliko god želio da pohvalim ovaj album, ipak se osjeća nedostatak ideja. Snage ima na pretek (poslušati „Satongo“ i „Isla De La Fantasia“) i ona donekle pokriva taj nedostatak, nešto što će brzopletom uhu sigurno promaći, ali nakon malo ozbiljne analize svi nedostatci se primjećuju. Na kraju, mesari Brujeria imaju (polu)novi album koji zadovoljava industrije standarde, na momentima uzleti do starih visina, ali se tu ne zadržava dugo. Pa opet, kada uporedite sa ostatkom scene, ovo je odlično. Sve se svodi na to koliko držite visoko (ili nisko) standarde kvaliteta.
Nikola Franquelli