Pretpostavljam da se gotovo svakom ko trenutno čita ove redove barem jednom dogodilo da, iz nekog razloga i u trenutku kada mu je veče na vrhuncu, pokupi svoje prnje i zaputi se domu svome. Svirka se završila, dizna otvorila, ali se zbog radnih obaveza mora rano ustati. A, što se mora – mora se. Teška srca sam napustio požarevački klub „KB“, jer je celokupno veče bilo zaista odlično. Posećenost je mogla biti i veća, ali skoro 50 duša je pošteno ispratilo oba benda koja su nastupila. No, da krenem redom...

Oko 21:45 sam se sa svojom lepšom polovinom našao u klubu u kom je još uvek trajala tonska proba. Uz pivce sam pročavrljao malo sa kolegom Markom Todorovićem („Alitor“) koji je glavni oko organizacije „New Old Faces“ turneje, kao i sa ortacima iz „CounterIgnitiona“ i „Transfera blama“ koji su se tu našli. Davanje kvota i prognoziranje koliko se ljudi može očekivati, razmenjivanje dosadašnjih iskustava oko posećenosti... Ne toliko zanimljivo za one koji se ne opterećuju takvim stvarima, ali za sve nas koji smo na ovaj ili onaj način deo scene – svaka, pa i najmanja informacija puno znače.

Na polovini drugog piva mi je Marko iz „CounterIgnitiona“ rekao da svirka kreće (bilo je tačno 23:00), te sam se odmah uputio u prvi red, tik ispred bine. Ekipa iz „Quasarborna“ je nepuna tri minuta kasnije krenula sa prvom numerom, svojevrsnim introom, a koji je činila skraćena verzija „Sepulturinog“ hita „Territory“. To je bilo odlično rešenje, iz prostog razloga što je poslužilo kao poziv ljudima da obrate pažnju na binu na kojoj je posle toga održan pravi školski čas modernog treš metala. Stojim iza te tvrdnje – članovi benda su sve svoje dosadašnje iskustvo iskoristili da naprave kompozicije koje će podmiriti apetite i die-hard trešera i onih koji vole progresivniji zvuk, bilo da je on čist heavy ili pak death metal (makar kada su u pitanju određena vokalna rešenja). Da budem iskren – tokom tonske probe nisam bio baš impresioniran „trešerskim falsetom“ (da se razumemo – ne kažem da je zvučalo loše, već samo da ja to ne gotivim), pošto me rabljenje takvih glasovnih sposobnosti odbijalo od sličnih bendova. Recimo da mi zato „Space Eater“ nisu legli, kao ni „Metal Church“, a ni „Anthrax“. Ali, nešto je kod „Quasarborna“ drugačije – postoji neki šmek u njihovim pesmama koji ne može čoveka ostaviti ravnodušnim. Nije to samo zbog energije i ekspolozivnosti koja izbija iz svakog rifa, niti zbog odličnih solaža. Mislim da je skup svega u pitanju: kompaknost, raznolikost stilova i široka lepeza ideja kojima je dato dovoljno prostora za eksperimentisanje. O samoj izvedbi ukombinovanoj sa veoma živahnim ponašanjem ću reći samo ovo: čista petica! Posle četrdesetak minuta se kvartet zahvalio publici od koje je potom zatražio da gromoglasno pozdravi „Remedy“...


...trio koji je posle desetak minuta pauze pokazao da se „Eyesburn“ nije raspao, već da je samo promenio oblik. Svojevrsni „reggae-core“ je i dalje prisutan, ali „samo“ kao nit vodilja – sve ostalo je maltene novo i sveže. Kako je koja pesma prolazila, sve više mi se činilo da bi australijski „Silverchair“ ovako zvučali da su imali tvrđu distorziju i „regestičnije“ vokale. Uticaj grandža je i te kako osetan, s tim što je iz tog žanra uzeto sve ono najbolje, smešano sa malo stonera i hardkora i izliveno u kalup koju jasno ističe savršenost svih kontura. Posve drugačiji od svojih prethodnika, ali nimalo blaži – prisutnima su pružili „oštrorifačko“ repete, sa pokojim opuštajućim deonicama, na koje je Kojot od ranije navikao svoje fanove. Kad smo već kod fanova, kompletan „Quasarborn“ je bio ispred bine, te su time na najbolji način pokazali da zajedničku turneju ne čine samo deljenje putnih troškova i bine, već drugarstvo i kolegijalnost. Iako za modernu srpsku metal scenu jedni kažu da je jaka, a drugi da je na klimavim nogama, sigurno je samo da za nju nema zime dok se oni koji na njoj obitavaju ponašaju kao ova dva benda. Kojot je, kako u svoje, tako i u ime „svog benda, zamolio publiku da glasno pozdravi nove snage koje su im „zagrejale“ pojačala. Tokom celog svog seta su prezentovali sušti kvalitet i poletnost koja je svojstvena bendovima koji tek počinju sa nastupima. Takva neumornost i prkos stagnaciji je za svako poštovanje. Ne sumnjam da će ljudi upoređivati „Remedy“ i „Eyesburn“, jer je to neminovno. Ali, ne može se reći da je jedan bend bolji od drugog – oba su odlična na svoj način i oba su jedan drugome i lice i naličje.

Na samom početku sam napisao da sam zabavu napustio u najboljem trenutku. Na svu sreću, ispratio sam nastupe oba benda, popričao malo i sa jednom i sa drugom ekipom, popričao sa ortacima i prozborio po koju reč sa ljudima koje zaista retko viđam. U vremenu kada su svi zauzeti, te nemaju vremena ni čestito da sednu i pojedu svoj obrok (već to rade u hodu), zaista je uživanje biti deo svega ovoga. Koncert ne čini samo svirka, već sve ono što se dešava pre, tokom i posle njega, a to ljudi zaboravljaju. I po ko zna koji put moram reći da su na gubitku svi oni koji nisu došli, a koji su ažurni sa postavljem statusa u kojima se „bore“ protiv turbo-kulture, a za dobrobit domaće scene. 

Antonio Jovanović