Već 9 godina uzastopno Plišani Mališan pravi svirku na Božić, pa svako ko želi da, po onoj narodnoj božićnoj mantri, cele godine sluša dobru muziku, dolazi na njihov koncert. Ovog Božića su ugostili beogradski Artan Lili pa nije ni bilo čudo što je klub Modesti Blejz bio pun ljudi. Bilo je zanimljivo videti mešovitost publike, od onih tvrdokornih fanova koji su došli samo zbog Plišanog Mališana, do omladine koja se tek uključuje u dobru muziku i to baš preko nojzičnog popa koji pravi Artan Lili. Meni su ovakve svirke važnije od badnjaka i česnice, a o značaju ovog događaja svedočilo je i prisustvo ljudi kakvi su Bjesomar, Galeb Nikačević sa Vajsa, Ivan Petrović iz BIGZ-a, ona slatka menadžerka Strej Doga, kao i pojedinci sa celokupne milanovačke alternativne scene.  
 

Svi su se vozili na prazničnom raspoloženju, napolju je bilo minus 22 stepena, a u Modestiju je kuvalo od gužve. Jedva sam se probio do prvih redova kad je Plišani otvorio svirku pesmom „Dan je bio vreo“, jednom od najboljih stvari sa prošlogodišnjeg albuma „U nebranom grožđu“. Bio sam na mnogo njihovih svirki i primećujem kako ovaj bend i dalje nije preterano prisutan na sceni, ali ima mnogo fanova koji u ton znaju svaku pesmu, pa su i tokom ove mnogi podizali ruke da isprate onaj karakteristični slajd gitare i prelaz u gruv. Mada ime benda upućuje na nešto lagano i mekano, nemojte da se prevarite, njihova muzika nije nimalo naivna. „Lepa devojko“ je singl koji je iskočio sa njihovog poslednjeg albuma, pa to može da vam posluži kao primer – to je vrlo vesela i popična pesma koja govori o devojci koja je silovana u podrumu, nakon čega je postala deo statistike nerazjašnjenih slučajeva. Dok su svirali ovu pesmu, sevnulo mi je u glavi da i Artan Lili ima pesmu „Sajko“ u kojoj je žena predstavljena kao psiho koji uhodi muškarca, a to me je podsetilo i na Repetitorovu pesmu „Ako te ikada“ u kojoj je ljubomorni muškarac taj koji preti da će da ubije i devojku, i njenog novog dečka, i sebe. U novom zvuku i ovoj muzici se, nažalost, ogleda naša stvarnost, pa retke pop elemente njihovog zvuka ne možete da razdvojite od teškog gruva i stonerskog repetativnog rokanja kakvo se čulo u „Mobi Diku“ ili još nesnimljenoj desetominutnoj pesmi „Uštap“. Bilo mi je drago što je Plišani izveo i neke od najboljih stvari sa prvog albuma, koji je publici očigledno mnogo poznatiji jer su svi bili u transu tokom „Splita“, a „Pejzaž“ je pratilo tapšanje u taktu i horsko pevanje.

Nastup su zatvorili pesmom „Avala“ tokom koje im se priključila neka devojka koja je bolje plesala nego što je pevala, ali nije bilo loše videti je na bini. Bend je rokao stvar dok je ta devojka ubacivala prateće vokale u deonicama bez pevanja i bilo je zanimljivo videti takvu scenu, jer bend očigledno nije to očekivao, tako reći - Plišani se našao u neobranom grožđu, a u tome je bila magija živog nastupa i neočekivane sile koja radi slušaoce da se spoje sa bendom. Na kraju je basista Kecman čestitao praznik rečima: Hristost se rodi, živi i zdravi bili, a sada Artan Lili!
 

Već sam mnogo pisao i pričao o Artan Liliju, tako da ću samo izneti poentu – ovo je jedan veliki bend! Poslednji put kada sam bio na svirci Artan Lilija, bilo je to u Mikseru, svirali su na onoj ogromnoj bini, a sada su stajali na korak od publike, na bini gde je jedva bilo mesta za njih četvoro. Ali tu se najbolje moglo videti da je Artan Lili jedan veliki bend, jer kada ovakav sastav spustite na malenu binu, njihova energija je tako koncentrisana da su prvi redovi publike bili pod stalnim udarom adrenalina i pozitivne vibracije. Nije bilo nikakvog foliranja, njih četvoro je dalo sve od sebe publici, a to se najbolje moglo videti na licu Bojana Slačale koji je bio mokar od znoja, a po vratu su mu iskakale žile dok je pevao iz sve snage i pozivao publiku da se pridruži.

Očekivao sam da će provrteti one najpoznatije pesme, ali bend se nije plašio da odsvira i one najnovije, nesnimljene stvari kao što su „Jutro“ ili „Salonac“. Moram da priznam da me je to jako obradovalo, jer mi je „Jutro“ ostalo u glavi još od te svirke u Mikseru kada sam je prvi put čuo, posebno oni stihovi: „Evropa je u plamenu/ja na tvome ramenu/pokušavam da uhvatim san/a ti me ljubiš“. Ovaj miks apokaliptične stvarnosti i potrebe za ljubavlju postoji i u drugim pesmama i mislim da Artan Lili odlično balansira između ova dva pola praveći muziku koja vozi i daje energiju, ali ne laže o ljubičastoj, veseloj stvarnosti, nego budi nadu i želju za promenom. Zato mi se sviđa što su pesmu „Na vodi“ prokomentarisali kao stvar o nemoćnom Beogradu, a „Saloncem“ su isprozivali sve salonske levičare od kojih nikada neće biti revolucije-ije-e-e. Svakako najveće oduševljenje u publici je izazvala pesma „Srce“, čije su stihove u pauzama između pesama toliko uzvikivali iz publike da je Slačala na kraju bacio foru: „Srce, moram da se štimam!“. Ekstaza je bila podjednaka uz pesmu „Ako stanemo tu“, a oni u prvim redovima su čak đuskali po koreografiji iz spota. Mada mi je ovo najmanje draga njihova pesma, super mi je da postoji, jer su je svi čuli i svako može da je peva, od keva koje kuvaju ručak nedeljom popodne, preko srednjoškolaca na punoletstvima, do dece u vrtiću, a takve pesme su ono što otvara vrata za mnogo druge dobre muzike, kao i sve one pesme kakva je „Džoni“.

Zbog onih pesama u reklamama i singlova koji se vrte na radiju, mislio sam da svi znaju za Artan Lili, ali ispostavilo se da su mnogi tek ove večeri čuli za njih. Naslušao sam se negativnih komentara o tome kako su oni popularni jer su se prodali i ne znam koje još glupe priče o masonima, stranim plaćenicima i izadjnicima koje ljudi vrte kada su ljubomorni na nečiji zasluženi uspeh, ali šta god mislili o ovom bendu, oni neprestano rade i na tim živim svirkama prave istinsku konekciju sa publikom. Jedan ortak, koji se oko pola deset žalio što je dao 400 dinara za ulaznicu, u pola dva, kada se svirka završila, okačio mi se na leđa da bi mi rekao: „Brate, ovi kidaju! Mnogo su dobri!“. Vaistinu dobri, jer stvarno, nije bilo boljeg načina da se provede veče, pa ako je istina da ćeš cele godine raditi to što radiš na Božić, ja se ni malo ne brinem za 2017-tu.

txt: Andrea Kane
foto: Nenad Vidojević Videc