Protekle večeri je u klubu Elektropionir, ušuškanom među mnogo drugih klubova u Cetinjskoj, održan drugi koncert Leta 3 u Srbiji ovog vikenda. Veče pre toga, ovaj sastav nastupio je pred novosadskom publikom. Obaveštena sam da u Elektropioniru sve počinje na vreme, pa sam se brinula da ću zakasniti, a na kraju stigla sat i po vremena ranije jer jekoncert počeo u pola 11.

Ako ste kliknuli na ovaj tekst jer mislite da je naslov sprdnja i očekujete da se ovde govori i o sprdnja nastupu  Leta 3, na pogrešnom ste mestu. Ovaj koncert je najavljen kao nastup „bez brnjica, vatrometa, čepova, topova, kostima i šminke, pa čak i brkova. Samo znoj i uživanje u sviranju starih, velikih pesmurina sa starih, velikih albuma”. Brkova je bilo. Doduše, samo tokom prve ili prve dve pesme, nakon čega su odlepljeni. Veliki albumi o kojima se govori su prva dva izdanja ovog sastava, pod nazivima „Two Dogs Fuckin’” i „El Desperado”. Ovi albumi su u svoje vreme izazvali veliki bum. Godine 2009. oni su reizdati na vinilu i tako podigli Rijeku na noge, a ove godine, na zahtev publike, bend odlučuje da na koncertima svira samo pesme sa ovih albuma.

Na binu mračnog Elektropionira, na kojoj dominira zeleno svetlo, izašla je grupa ljudi u crnim odelima. Bila je ovo sušta suprotnost nastupu Leta 3 na Beer festu, na kojem su se pojavili u odelima od kojih su bolele oči. Duboki, distrozirani zvuk pesme „Sam u vodi” proširio se salom i koncert je mogao da počne. Uvek sam bila ljubitelj ovog benda, ali nikad strastveni. Mislim da se to promenilo nakon sinoćnjeg koncerta. Do sada nisam imala mnogo prilika da slušam Let 3 uživo. Ovo je tek drugi put. Ova nekako mračna pojava Leta 3, praćena dubokim tonovima, mi je savršeno legla. U šali ili ne, neko u publici je u jednom momentu prokomentarisao da su totalno Alice in Chains. Ta izjava nije bila daleko od istine.

Što se publike tiče, klub je bio krcat mnogo pre početka koncerta, a od kako se bend pojavio na bini, počele su ovacije. Tokom celog koncerta nisu jenjavale. Bend nije imao preteranu komunikaciju sa publikom. Jedno „dobro veče” i po koje hvala. Pesme su se nizale jedna za drugom, a masa je ubedljivo najglasnije otpevala „Vjeran pas”. U jednom momentu, negde na sredini koncerta, na bini je nestalo i svetla i tona. Publika je tada, dok su pojedinci komentarisali kako mora da je iskočio osigurač, bendu pružila najglasniju moguću podršku. Problem je brzo rešen, a koncert se nastavio kao da pauze nije ni bilo.

Nakon 14 odsviranih pesama, bend je napustio binu, a publika ih je odmah pozvala na bis. Narod je bio uporan, a kad je narod uporan, morate mu dati ono što želi. Na binu je izašao Mrle, otpevao „najbolju pjesmu na svetu”, koja je bila toliko zbrzana, da pola mase nije ni provalilo o čemu se radi, pa pozvao ostatak benda da se vrati na binu. Ispraćeni aplauzima publike koje je bilo do samog ulaza u klub, počastili su je sa još tri pesme.

Iako je sve više koncerata na kojima bendovi sviraju neke albume u celosti ili samo pesme sa određenih albuma, nekako ovaj koncert ne mogu da shvatim kao taj tezgaroški tip nastupa. Ovaj bend je zaslužio svaku paru koju je ovim koncertima zaradio.

Jelena Ostojić