Prophets Of Rage – The Party’s Over



Sviđa ti se? Javi ostalima!


Ne miruju ljudi. I ne treba. Mada, nakon dužeg slušanja ovog EP-a, singla, što li već, vidi se da ima nešto da škripi. Ovdje moram da prekinem misao i dam jedno objašnjenje. Ovdje isključivo govorim o tehničkim detaljima koji donekle ovom bendu ne idu na ruku, i o ničemu drugome. Nove pjesme su odlične, ali imam nešto da dodam, kao uvijek. Pošto je to rečeno, ukazao bih na jedan detalj. Momci iz Public Enemy i Cypress Hill imaju karakterističan rap stil koji se nije idealno uklopio u muziku Rage Against the Machine. Ima svih potrebnih primjesa. Ima snage, ima bijesa, ima energije, ali zvuči nekako … rekao bih usporeno. Jednostavno nema onog mladalačkog naboja i nategnutosti kao praćka koja može svakog momenta da pukne, a za muziku RATM je to jedan od osnovnih sastojaka. Na vokalima je potreban neko mahnit sa sto đavola u guzici, onako jednostavno rečeno.

Nema nedostatka motivacije. To je čisto jedna tehnikalija, stil repanja, i ništa drugo. Nekome će se mnogo svidjeti, nekome manje, ali činjenica je da u ovakvoj postavi neće uspjeti da naprave album ili pjesme koje će biti iste ili slične snage kao Rage sa jedne strane, ili Public i Cypress sa druge da su odvojeni timovi. Poslušajte njihovu verziju „Killing in the Name“ gdje karakteristično repanje donekle koči energiju pjesme. Nije pretjerano izraženo, ali je tu. Previše smo naviknuti na energični vokal Zack de la Rocha da bi se to tako lako izmjenilo, a i Morello je žilavi i prašteći gitarista kome na svakom koncertu prijeti overspeed & blackout svih vitalnih unutrašnjih organa. Možda se smjenom generacija promjeni nešto. Možda izmjene stil, kao što su u slučaju sa Audioslave gdje je Chris Cornell bio izraženi dio stvaralačkog tima i gdje su se, na prvi pogled, dva vrlo različita stila odlično izmješali. U svakom slučaju, biće interesantno pratiti razvoj benda.

Nikola Franquelli



Sviđa ti se? Javi ostalima!

Pratite nas na Fejsbuku

Najčitanije

Arhiva