Počeo sam prvo sa slušanjem muzike. Ima mnogo poezije u tome kako zvuči gramofonska ploča dok igla kruži po njenim linijama. Ali ploče su retke, a poezija je sveprisutna, pa kada stavim slušalice na uši, šešir na glavu, tabakeru u džep, a plejlistu na random, čini se da sam u pesmi, i sve što želim je da i drugima bude dobro kao meni.

Kada sam maštao o svojoj prvoj zbirci poezije, zamišljao sam svirku i kako ljudi stoje u redovima da im potpišem prvu stranicu, ali od toga sam daleko kao Blokaut od pop žanra. Zamišljao sam i kako me zovu na književne večeri gde pravi pisci čitaju svoje nagrađene knjige, pozivaju se na utvrđene teorije i koriste vokabular mnogo bogatiji od mog, a ja dolazim razvaljen, kao prava rokenrol zvezda, palim pljugu i čitam pesme na preskok, samo da im dokažem da sam andergraund i da mi nije stalo do pohvala mejnstrima. Zamišljao sam i svoju preranu smrt u dvadeset i sedmoj, ali me je tešilo to što sam već sve rekao u ciklusu „Strah od dvaesedme“, onaj ko bude čitao – taj će i shvatiti.

Nedavno sam objavio svoju prvu knjigu poezije. Okačena je na sajt Sobakaista i svako može besplatno da je skine i koristi. Sve te zamisli koje sam imao ugasio sam kao popušenu spravu – najvažnije je da se poezija čita, a nema boljeg načina da pesma dođe do svog čoveka, i da čovek dođe do svoje pesme, nego da knjiga bude dostupna na internetu. Ako toliki bendovi mogu da okače svoje albume i  poklone godine rada svojoj publici, zašto bih ja uradio drugačije?

Ova knjiga je poklon za sve ljubitelje alternative, za sve koji i dalje slušaju muziku, za one koji uživaju u filmovima, za one koji vole, koji ljube, koji povređuju i koji pate kad ih povrede. Ovo je za sve one koji i dalje čitaju poeziju.

Andrea Kane