Ima nešto u ljudskom biću što ga stalno tera… da priviruje u budućnost. :) Dosta nas veruje da mnoga pitanja o koja se filozofi od pamtiveka sapliću - te ko smo to mi, te kuda smo se to uputili, te kakav smo to put odabrali, te kuda sve to možemo tim putem da stignemo - zasigurno imaju svoje odgovore u budućnosti. Mislim, eto, naša sadašnjost ima skroz proste odgovore na mnoga pitanja koja su drevni mudraci sagledavali kao žestoke glavolomke, pa kakva li će to znanja posedovati naši potomci za par stotina godina, recimo? A kako je pretpostavljanje odgovora vazda bila jedna od omiljenih naučnofantastičnih zanimacija, gvirkanje u budućnost se zato rasprostire po celom žanrovskom terenu, u lepezi od sve tamo čistog detinjastog eskapizma pa do smrtno ozbiljne naučne ekstrapolacije. SF je oduvek bio fasciniran budućnošću, nema tu zbora. U svojim naivnim počecima, SF bio skloniji da o budućnosti razmišlja pun vere u procvat Čoveka, pun entuzijazma za njegove podvige i stremljenja, pun benevolentne podrške za njegovu odlučnost i rešenost i predodređenost da hoda prostranstvima kojima niko još nije kročio… kasnije se SF otreznio, malko uozbiljio i realnije sagledao zbivanja oko sebe i u sebi. Moglo bi se reći da je SF, u svom poznijem odrastanju, usput taknut hladnim prstom pesimizma, a to mu je otvorilo vidike dovoljno široke da u njim nazre i sam kraj tog famoznog puta kojim Čovek tumara.

Govorim, naravno, o vidicima "apokaliptične" naučne fantastike.

Čak i ako ceo apokaliptični korpus danas prepoznamo kao ono što on u suštini i jeste - prorok naše propasti i dežurni najavljivač vaskolikog nam kraja - to zasigurno ne podrazumeva da provalije u koje on upire prstom ne postoje. Istina, neka od tih upiranja prstom danas će nam zasigurno izmamiti osmejak, ili čak i poluglasno kikotanje… žanrovske invazije malih zelenih marsovaca, na primer. Invazije vanzemaljskih virusa, kojekakvih predatora ili kometa možda još i mogu da podignu tu i tamo pokoju obrvu, ali ne mnogo više od toga. Ali to ne znači da ostale provalije u koje je žanr uperio prst ne izgledaju vredne strahopoštvanja: opasnost od samouništenja nuklearnim i biološkim oružjem, opasnost od nepopravljivog zagađenja životne okoline, od neobnovljivog uništavanja prirodnih zaliha, nekontrolisane društvene i pogrešno kontrolisane ekonomske raspodele, uništenja ozonskog omotača, otapanja silnih zaliha leda, radioaktivnih katastrofa, od… pa, eto, nastavite tu listu kako vam drago. Mnoge od potencijalnih katastrofa s te liste imaju koren i temelj u uličnoj primeni visokih tehnologija i taj aspekt se lako može prepoznati kao najsavremenije lice apokaliptičnog ogranka žanra naučne fantastike.

Dobrodošli u Soft Apocalypse.
 
Ne, u ovom romanu nema grandioznog smaka sveta na kakvog su vas navikle poznate žanrovske apokalipse. Nema vulkanske niti zemljotresne globalne katastrofe, nema čak ni asteroida koji bi pri impaktu potopio skoro polovinu naseljenog sveta, a ostatku kasnije doneo novo ledeno doba. Nema ni vanzemaljskog napada, ni nuklearnog holokausta koji bi civilizaciju vratio na tehnološki nivo pećinskog nomada, naoružanog samo lukom i strelom. Nema ni komete, ni otapanja polarnog leda, niti bilo kakve pojedinačne kataklizme kojoj bi mogli pripisati krah civilizacije, pa opet… ima nešto srazmerno gore od svega toga zajedno: u ovom romanu, nudi se smiraj ne civilizacije, nego samog Čoveka, a pri tom je izveden iz upravo onih zbivanja koje danas smatramo za maltene svakodnevicu.

Sofisticirana tehnologija uvek nađe svoju uličnu primenu: to je danas već aksiom koji nam je ponajviše ilustrovao upravo kiberpank. Informacija donosi znanje, a znanje donosi moć, tako da je pojam bilo kakve "privilegije" odavno redefinisan, i to u korist ulice. U svetu u kom crna berza ilegalne trgovine stoji gotovo ravnopravna sa legalnom tehnologijom, piraterija ne samo da nudi isto što i original, nego i mnogo više od toga: ne možete da kupite razorni eksploziv u supermarketu, zar ne, ali zato može da na internetu lako pronađete upustva kako da isti sami napravite, u bezbednosti sopstvenog podruma, i to od jeftinih, legalnih i lako dostupnih hemikalija za široku potrošnju. To je odavno već naša svakodnevica i mi u njoj već danas krajnje nelagodno živimo, oslanjajući se tek na delikatnu ravnotežu koju održava razumna većina nad destruktivnom manjinom.

Ali šta nam to zapravo garantuje taj odnos snaga?

Pa, valjda nekakva vera u bolju budućnost. Još uvek verujemo u tu "bolju budućnost", zar ne? Još uvek smo spremni da radimo na njenom ostvarivanju, još uvek nismo došli do one tačke slamanja ljudskosti u kojoj se nedužni prolaznici ubijaju snajperom, bombama, otrovom ili gasom… no dobro, možda smo samo spori u reagovanju, pa privirimo zato u svet Tihe Apokalipse i sagledajmo šta nas čeka za svega desetak godina.

Nezaposlenost od oko 40%, to primarno u društvenjačkim sektorima. Ozbiljno smanjene zalihe fosilnih goriva, čije cene upravljaju tržištem do te mere da se neopozivo gubi srednja klasa, postavljajući tako nepremostiv jaz između krajnje bogatih i krajnje siromašnih. Velika ekonomska depresija koja proizvodi nasumično nasilje čiji je primarni cilj pljačka, a onda i uništenje svega što se ne može opljačkati. Otvorena manipulacija očajanjem velikog broja krajnje obespravljenih ljudi, koji uporno insistiraju na iluziji da će se njihov raspadajući svet vratiti u normalu nekakvom krajnje jednostavnom intervencijom države. Beznađe, očaj a onda i gnev… ali, na šta? na koga? U tako naglom i tako sveobuhvatnom narodnom nezadovoljstvu, gnev se ne kanališe ni na koga posebno, nego na generalnu okolinu. Na sve u blizini. Na upravo sve što se može dohvatiti, na sve što se nalazi u najdirektnijoj okolini - na svoje bližnje, na nedužne prolaznike, na beskućnike koji tumaraju ulicama bez sredstava za život… i posredno, naravno, na same sebe.

Ulična primena visoke tehnologije okreće se primarno destrukciji. Zaboravite na današnju produkciju kompjuterskih virusa, motivisanu dosadom i zlobom taman koliko i materijalnom pohlepom; zamislite rađe hakersku produkciju precizno dizajniranih bio-virusa, i to motivisanu isključivo destrukcijom. Zamislite ljude koji na nedužne prolaznike bacaju molotovljeve koktele takvih zaraza. Zamislite svet u kom policajci, intervenišući u sukobima uličnih bandi, za pola sata umru, iskašljavajući sopstvena pluća u komadima, a onda zamislite svet u kom policajci uzvraćaju nervnim gasom i masakrima. Zamislite Kool-Aid svet u kom zaražene majke bodu usnulu decu okrvavljenim iglama, da im tako priušte svoj bezbrižni svet dizajner virusa zvanog Doctor Happy. Zamislite svet u kom bio-hakeri "unaprede" bambus u nejestivu, brzorastuću varijantu koja se razmnožava preko podzemnog korena i koja pri takvom rastu može da prodre kroz asfalt i beton. Zamislite beskućnike koji, zadojeni mešavinom anarhizma i uličnih tumačenja poluprobavljenih filozofija, bukvalno umiru od gladi, dok tumaraju gradovima i podmeću takve sadnice na najprometnije ulice. Zamislite ljude koji nose mačete i srpove da bi mogli da se kroz divlje rastinje probiju do svojih zgrada, dok još stoje na temeljima do kojih bambus nije dosegao. Zamislite ljude koji kidnapuju pse i u stomake im podmeću razorne eksplozive, ne bi li im tako pobili vlasnike, a onda zamislite i ljude koji razapinju svoje žrtve na zemlju i sladostrasno gledaju probijanja sadnica bambusa kroz ljudsko meso.

A onda zamislite i Jaspera, mladića koji proživljava tu apokalipsu u njenom najsurovije obespravljenom vidu, uporno tražeći smisao u svetu koji se raspada, ili barem tražeći srodnu dušu u čijem bi društvu to raspadanje lakše podneo. Zamislite Jaspera koji tu srodnu dušu traži preko internet sajtova za sklapanje romantičnih poznanstava, grčevito se držeći iluzije da makar i najgori od svih mogućih svetova postaje podnošljiv, samo ako čovek ima ženu koju voli, i koja tu ljubav uzvraća. Zamislite mladog čoveka koji je čak i u takvom svetu spreman da poveruje da lična sreća može da parira globalnoj apokalipsi, i to će vam, možda, samo donekle da priušti uvid u grandioznost ovog debi-romana, čija istinska dubina leži van fokusa samog zapleta, na periferiji majstorski nijansirane slike beznađa koje nam je tako lako prepoznatljivo. U Tihoj Apokalipsi, Jasper nas predstavlja onako kako poslednji čovek na svetu predstavlja celokupno čovečnstvo; živimo samo dok se sa beznađem borimo. Jer, kakva god da ta borba bila i koliko god jalova se pokazala, jedino nas ona sprečava da ne ustuknemo u mračne uglove u kojima sipljiv i boležljiv poluživot tavori dok mu dah ne istekne. U svetu u kome ljudi više nemaju volje za takvom borbom, Soft Apocalypse nam upire prstom u provaliju na čijim rubovima odavno živimo i niz čije litice sve češće bacamo nezainteresovane poglede, iako dobro znamo da civilizacija umire upravo u onom trenu u kom čovek shvati da mu do nje više nije stalo.

A možda baš i zbog toga.

Lidija Beatović