Mjesec ili Sunce, svejedno mi je. Svjetlo ionako izbjegavam, stoga svejedno mi je.
Nesretan sam jer trulež postajem, jer vrijeme u kojemu jesam ne raduje me. Da si barem smisla imam govoriti o toplini, toliko o smrti promišljao ne bih, nekako si mrtve najdražima nazivao ne bih. Možda bi si kartu za vječnost poderao, mislio kako ovdje stravu pokoriti mogu, kao kuju koja se tjerati ne može, jer je podla i zla.

Međutim, odaje me ljubav prema tmini, stoga si te misli poklanjam za neko drugo vrijeme.
Ne vidim prostranstva koja bi trebalo, a na divnu postojanost mislim. Ne vidim rubove koje životom nazivaju, stranice koje bi trebale pročitati neke mudrije jedinke. Usmjeren sam tamo gdje mi duša želi biti, nisam prisiljen pokoriti se. Dakle, mogao bih krenuti ka svjetlu, kada bi to iskreno poželio. Ali... :) hvala – ne bih.

Razloga je mnogo; zašto ne (?!) radije vječno usnuti nego zauvijek se boriti? Nije pitanje snage ili hrabrosti, već je pitanje: čemu, kome i zašto?
Čemu se boriti za nešto što nikada ostvareno biti neće, jer je tlapnja (to u sebi znam, a ipak iščekujem obrat)?
Kome se zapravo obraćam? Nikoga nema. Sve je samo tamna zavjesa nakon savršeno pretjerane predstave.
Zašto? Jer je evolucija zakazala. Jer smo si svi mi svoju sudbinu sami odredili.

I tu ću zastati, samo ponoviti: Svjetlo ionako izbjegavam, stoga svejedno mi je.

Mario Lovreković