Feedback, 02. 04. 2016.

Ponovo neartikulisani glasovi u glavi pokušavaju da nadjačaju zvukove haosa. Vreme je da se opet spustim u prostore gde se nagomilani umor, bes i besmisao poništavaju dobrom muzikom.
Igralom i Artan Lili u stanju su da mi pruže taj tako neophodni osećaj na kraju nedelje.

Igralom je relativno “novi zvuk u gradu”, na prvo slušanje neuhvatljivo i  neshvatljivo. Bez mnogo razmišljanja se prepuštate ritmu koji vas osvaja i ne ostavlja nepokretnim. Kada sam prvi put pisala o njima bilo je dosta teško da izrazim svoj doživljaj, jer  sve to što je stalo u njihovu muzičku poetiku opire se prostim granicama tumacenja. U takvim situacijama pomislim kako je pisanje koncertnih izveštaja jedan jako nezahvalan posao, jer, evo, ni sada ne znam kako da vam predstavim osećaj koji se stvara u glavi u trenutku kada taj ritmični haos gradi skladnu melodiju i pokrece vas na igranje. Nema tu mnogo mesta za razglabanje o stilu, tehnici i formi, jer ovaj tekst  nije udžbenik iz muzičkog. Uživanje je stvar doživljaja, a moj doživljaj je osećaj lebdenja između energičnog zvuka bubnja i melanholičnog basa. Ukratko, to je pravi psihodelični jazz kroz koji u vidu eha provejava zanimljiva poezija. Sve kao da preti da se otrgne kontroli, ali se ipak, do kraja, drži u konstantnom saglasju.

Foto: HC arhiv

Osnovna karakteristika benda Artan Lili je jednostavnost. Svaka njihova pesma, hteli ili ne hteli, neverovatno lako ulazi u uši. Sastavljene su od melodija koje po ceo dan, a nekad i duže ne možete da izbacite iz glave i upečatljivih, efektnih  refrena koji lice na motivacione poruke. Mnogim pobornicima beskompromisnog, žestokog  rock’n’roll-a smeta i para uši ta njihova pitkost i poigravanje sa pop formama. Po mom mišljenju, suština alternativne muzike nije da nužno bude žestoka i da silovit i agresivan način predstavi razočaranost u savremeno društvo. Artan Lili dokazuje i da se na mnogo mekši, laganiji i ženstveniji način može reći ta ista stvar. U trenutku kada na domaćoj sceni jače nego ikad dominira buka i bendovi se takmiče ko će jačom frekvencijom da uzvikne parole  protiv sistema, Artan Lili pesmom Srce podseća šta nas to održava da ne ispadnemo iz ritma dok  se vozimo  “par sati metroom do posla i nazad” u pokušaju da zaradimo svoju sreću. Ispod površine, takoreći ispod kože, pulsira živi mehanizam koji se opire znakovima upozorenja dok se probija kroz gradsku gužvu stešnjen između betona i malog parčeta neba iznad oblakodera. “Ionako sve što vredi lova ne može da sredi” jedan je od najupečatljivijih stihova koji uvek ponavljam u sebi dok jurcam ulicama pokušavajući da prestignem kazaljke na časovniku. “Snove i ideje, stvari bitnije od svega” trpam u svoju aktentašnu dok u milisekundu pokušavam da ispunim još jedan deadline. Uzdahnem i kažem: “nije teško kad se mora”, prepustim se životu koji me vodi “stazom koja sija”. “Što više juriš, sve se teže krećeš”, svetleće reklame izazivaju vrtoglavicu, brojevi i geometrijske  figure fluorescentnim bojama titraju pred očima u 3D formatu podsećaju da se danas sve kupuje. Suština života pretvorila se u detaljno izučavanje cenovnika i prebrojavanje hologramirane hartije. Zato sav taj sitniš koji se zadrži u probušenim džepovima potrošim na par tonova koji su u stanju da me ispune istinskom srećom.
Radim najbolje što znam…

Ana Nikolić