Feedback, 7. 4. 2016.

Da li je sve ovo samo san ili polustvarnost?


Još jedan datum precrtavam u kalendaru stešnjena između spuštenih roletni i gomile ukoričene hartije naslagane unaokolo.Nekada sam mogla da sažvaćem sve duboke filozofije bez problema, a sada mi taj požuteli papir samo svojim mirisom izaziva mučninu. Ne znam da li je koincidencija, paralelni univerzum, šta god, ali već tri dana i tri noći obrćem Kanta i Ničea. Oduvek sam sanjala da mi neko plaća da čitam knjige, a onda sam postala ghost writer i više ne stižem da sanjam. Svi duhovi koji lelujaju sa polica gradske biblioteke kažu istu stvar – obešeni smo nevidljivim nitima koje vuku ti neki tamo obuzeti voljom za moć Pokušavam da upoznam mehanizam a ustvari sama se raspadam u delove, svi šrafovi su poispadali i pogubili se.

Skupljam polako ton po ton i sastavljam se iznova. Pritiskam ENTER i polako se vadim iz tog nihilizma u kome zamišljam sebe sa 0 kilograma.Teško je ovako težak poleteti. Hvatam prvi sumrak, izlazim na ulicu, ubrzanim korakom hodam tamo gde me vodi crveni plakat – REČ i MISAO. A ponajviše muzika.

Ako me pitate ko mi je omiljeni pesnik, nabrojaću vam i Šimića, i Drainca, i Nastasijevića, i Popu, i Miljkovića... Ali zapravo, u svim tim „magljenjima“ po ćoškovima jedino sam mogla naizust da odrecitujem stihove Kanda Kodže i Nebojše. To je poezija koja tako nenametljivo ulazi u uši, bez mnoštva slojeva prašine u kockastom formatu.

Na ulazu ostavljam sve te estetike, etike i poetike u tvrdom povezu. Glavna dilema postmodernizma, kaže Fuko jeste da li je biti drugačiji, nenormalan, lud i bolestan isti pojam? Ma dosta je za danas. Idem unutra, želim da se moje srce pretvori u metronom.

Prvi silazak
Još uvek mi zuji u ušima disharmonična svakodnevica. Nisam očekivala da ću uz Kafane i rokenrol da stojim nepomično. Još uvek tapkam u mestu. Osciliram. I muzika traži samu sebe u mikrofonijama i sudarima frekvencija. Još uvek čujem i osećam napetost prilagođavanja, usaglašavanja. Polako. Plaše dečake. Ipak mi treba jedan ćošak u kome jedino tišina može da poništi nagomilanu kakofoniju.

Drugi silazak
Sve sam demone poslala na spavanje. Tek posle ponoći mogu da odigram ples koji najbolje znam, provlačim se sa lakoćom kroz pun klub, uspevam da ne odgurnem nikog. Svuda je mrak, samo muzika blješti punim sjajem.  Tek noću  otvaraju se  ’’kapije svetlosti iznad svih zidova.’’ I tek tu dolaze svi Prekidi stvarnosti.

Između pesama Oliver drži govor. Kaže, u Nišu je divno, publika je super. Pre poslednje pesme priča o multikulturalnosti. O brisanju granica. Lepo je videti sve nas zajedno, ali treba da nas bude u više boja. Aleksa prvi diže ruke i pozdravlja uzvicima oduševljenja, lik koga skoro uvek u gradu zateknete sa nekim novim strancem. Sve je stalo u rokenrol... Samo treba da nastavimo da se kotrljamo.

And finally -  I get my self together!!!
Dok sam se vraćala kući, shvatila sam da postoji još jedan ogroman razlog zašto volim noć. Naročito u proleće možete čuti cvrkut ptica dok lebdite asfaltom kroz drvorede, a da se pri tom nijedan ton ne izgubi u dnevnoj užurbanosti i saobraćajnoj gužvi.

Ana Nikolić