Figurative Theatre - The Power of Pessimism – Nature vs Nurture



Sviđa ti se? Javi ostalima!

Urođena plastičnost živuće vizije sveta

Siguran sam da ne postoji grupacija ljudi, bend širokog zvučnog i artističkog spektra, ovakvog kalibra kao što su moje omiljene Nišlije, Figurative Theatre. Kao nositelji neo-dadaističkih strujanja u modernom elektronskom zvuku (kakve li kombinacije!), performansima koji se pamte i ostavljaju bez daha, a pre svega mračna distopijska atmosfera, bezgranična energija na bini, muzika za đuskanje i prijateljski pristup publici; a stoji i činjenica da članovi sastava brinu o domaćoj sceni posredstvom labela "Black Planet Records".
Koliko god da im je muzika opora, tematika gorko-ekstatična i na ivici (mentalne) provalije, interakcija sa publikom je njihov adut među mnogobrojnim bendovima, koji sviraju samo da bi svirali - u prilog tome, najavljuju i skoru turneju po Srbiji i regionu, i nadam se da će se zadesiti u Subotici.

"Power of Pessimism - Nature Vs. Nurture" je novi studijski uradak kojim učvršćuju svoje kraljevanje nad mračnim sferama regionalne industrial/EBM muzike (ili kako su to oni krstili, na moju opštu radost, Dadawave). Veoma bitna stavka njihove muzike jeste to da je plesna, u svakom smislu - ekstatični ples članova benda za instrumentom nad kojim se nađe na bini mora pratiti odaziv publike. Jedina caka u tome je što se o muzici FT-a mora - razmišljati. Misliti i plesati, u njihovom poimanju je itekako ista stvar.

Za album kao celinu se već na prvo slušanje može rasuditi da je posredi retko kvalitetan materijal - da ne zamaram sa 'ocenom' produkcije i slično. Više od polovine albuma su nove pesme, dok drugu polovinu ispunjavaju vokalne izvedbe prethodno instrumentalnih pesama, remiksi prijatelja i obrada jedna ali (zlata) vredna.
Utisak prvog slušanja albuma je bio - fenomenalan, kao dobro vino; što će duže "odležati" to će biti još bolje.
Uz startni pucanj, za dobrodošlicu na album jedna "umorna", ali melodijski poletna pesma (malo oksimorona). Gost iz kultnog benda Borghesia, Dario Seraval je na stihove našeg punk (i fanzinaškog) doajena Ivana Glišića otpevao himnu umornoj radničkoj klasi, "Hej, radniče!". Njegov glas, letargičan i vibrirajući, odaje pravu atmosferu i smisao poetskog sloja pesme - radnička klasa nema svoja prava i izumire kao vrsta, dok grabimo ka neo-kolonijalizmu.
A onda kreće tutnjava sa najboljom obradom ove godine, smatram da neće biti bolje i lokal-patriotskije: "Ona se igra nožem", kultnih post-punkera Dobri Isak. Pošto podjednako volim da poslušam i Isaka, FT tretman njihove pesme mi se čini još snažnijim i boljim, uz ludačku elektroniku i Peđin apokaliptični vokal, koji je inače prisutan u svim pesmama.
Takođe, saradnja sa Ponoćnim Vodeničarem iz benda Katabazija i pesma "Molitva" je nešto što me oduševilo i ostavilo u čudu kako se uklopilo u celovit koncept albuma. Divlji, ultrajeretički prizvuk je svojim vokalom Ljubiša uneo u svakako haotičnu viziju muzike FT-a - sve na svom mestu. Numere "Love object" i "Emotional loser"  se poigravaju sa konzumerizmom i maltretmanom ljudskog tela, prvenstveno ženskog i polagana degradacija emocija koja se dešava u ljudima svaki dan, na svim meridijanima. Ili ćemo mi jesti plastiku, ili će ona pojesti nas, u svakom smislu, a izveštačenost i simulacija života će nas dotući... Pored toga, semplovi su vrhunski, u obe pesme, kao i repetativnost stihova i ritma.
"Teikuan", "Autopsy of a Myth" i Soulless Savvl-ov i Alavux-ov remiks su prirodni tokovi, da ne kažem "sokovi" saradnje, koje svakako imaju svoje značajno mesto na albumu.

Hteo bih da se osvrnem i na fantastični omot, vrlo minimalistički i u skladu sa "mračnjačkim" pogledom na svet. Muzika Figurative Theatre-a možda zvuči "veštački", ali su emocije i žal za nekim boljim mestom za život i artizam ono što ih čini svetlom u ovom "tunnel-vision" svetu. Priroda će opet pobediti.

Daniel Tikvicki



Sviđa ti se? Javi ostalima!

Budi u toku, prati nas na fejsbuku

Najčitanije

Arhiva