Posle tačno dve godine od sjajnog koncerta u šit prostoru niškog Sajmišta, sinoć je u mnogo intimnijoj atmosferi odsviran prvi od dva koncerta benda „Dža ili bu“.

Nažalost, Nišlije nemaju adekvatan prostor za bendove veličine kao što su oni, ali što se mene tiče, klupske svirke su mi mnogo draže. Baš zbog te intimnosti. Ne samo da kuburimo sa prostorom, nekakvi i postoje, ali se ovakva muzika i dalje smatra većim andergraundom od dramendbejsa i tako nečega, pa je s razlogom, nastup podeljen u dva koncertna dana. Kako bi publika mogla da čuje svirku a ne uguši se.

Dan pre toga su odsvirali prvi put u Prokuplju, što je po meni sjajno, jer govori da ovaj bend nema kompleks veličine, u smislu da se gade sviranja pred dvocifrenim brojem posetilaca, već da im je stalo da svoju muziku u pravom smislu te reči propovedaju onima kojima je namenjena. Pa mi je zbog toga ovaj bend verovatno ostao najmiliji od svih sličnih, nastalih devedesetih. 


Sinoćnji nastup u Blekstejdžu, ovog puta kao četvorka, „Dža ili bu“ su odprašili kako treba. Kako ja zamišljam dobar pank. Klupski zvuk, sjajna publika koja je pevala sve vreme i skakala uz neprevaziđene parole koje traju evo već više od dvadeset godina. Imali smo priliku da čujemo sjajne pesme sa početka njihove karijere a i nove sve do prošlog albuma, a novi je u procesu snimanja. Beskompromisni rokenrol. Energija koju su emitovali na kojoj im mogu pozavideti mnogi i mnogo mlađi bendovi. Jeste, iza njih je težak rad i mnogo kilometara, ali ponavljam po ko zna koji put da je to jedini način.

Sjajna setlista, sa pesmama od kojih sam neke po prvi put čula u koncertnom izvođenju. Ono kad na putu do kuće pevaš „Živeo Staljin“. Bend koji na pravi način i iskreno kritikuje naše društvo, a ne neki fenseraj umotan u gitarske rifove. Tako je od početka njihove karijere i evo i danas nisu izgubili tu iskrenost i energiju. Mada su pesme drugih bendova emitovane na protestima tokom celog mog života, nisu uspele da se implementiraju u našu pank zajednicu. Jer izgleda poziva na pravu revoluciju nikada nije ni bilo. Ne kažem da je rokenrol taj koji revolucije treba da izmišlja, već da ih podstiče. I verujte mi, pored sveg hajpa, ovo je bend koji je svoj nastup završio otvoreno sa „Vučiću pederu“ a da mi to nije ni na trenutak zasmetalo, jer posle svega, znam da dolazi iz dubine duše i benda i publike. 


Svi se mi na mnogo levela gnušamo politike, a na mnogo više levela smo uvučeni u grotlo istog pakla. Kada bi se samo malo više svi oni ljudi koji su sinoć grleno pevali parole protiv ružnih društvenih pojava, udubili u to i kad odu sa koncerta nastavili da osećaju taj bunt... I šta je u suštini politika? I politikanstvo? Za mene je politika koncert sinoć. I sedenje uz astal sa tri drugara i rasprava o Miloševiću i izborima. Koncert sinoć je poziv da se stvarno prodrmaš i probudiš. A ne da odeš kući i nastaviš svoj život u krdu. Koncert sinoć je Rizik i Odiseja, jer ovo je moj grad kao i tvoj. Ako nam do sada to nije jasno, onda jebiga. Idi vozi džip i budi vip.

Za one koji nisu sinoć, popravni je večeras. Ista meta, isto odstojanje.

txt: Olja Wagner
foto: Luka Radulović