18. 03. 2016.
 

Šta god mislili ili govorili o Canetu, morate priznati da je jedan od najlegendarnijih živih muzičara na srpskoj underground sceni. Prilično nezgodan tip, mnogi bi rekli baksuz koji iznova i iznova izluđuje novinare, druge muzičare, organizatore koncerata i konstantno provocira publiku gde god da je... Stari vuk sada je u novom, mladom čoporu i reži jače nego pre. Dlaku je promenio, ali ćud (poetika) je ostala ista. Svoju beskompromisnu borbu protiv nekulture, učmalosti i konformizma nastavlja udružen sa mladim muzičarima iz Velikog Prezira, Jarbola i Straight Mickey and the Boyz. 

Pitam se, da li on stvarno celog života govori kroz nos tim nadrkanim beograskim akcentom ili je to samo fora koja mu je totalno prešla u naviku. Prvo što sam čula na ulazu u klub bilo je: „Pojačajte te monitore, šta je bilo, štedite struju?“ Ako ništa drugo, jedino takav autoritet može da natera tonca u Feedback-u da ostane na svom radnom mestu. 

Najbolja provokacija sistemu je opstati u rokenrolu, ne promeniti ni za dlaku svoj stav. U trenutku kada svi misle da ste odsvirali svoje i da sve što sada radite je nekakav eho stare slave desi se supergrupa Škrtice.  Cane opet dokazuje da svet ostaje na onima koji se OSEĆAJU mladima. Miks čistog rokenrola i pank ideologije prepoznatljiv za Canetov matični bend osvežen je energičnijim ritmom, psihodeličnim vožnjama na gitari i tvrdim hard rock rifovima koji maltene pomeraju bubrege.  Tako se provokacija još dalje čuje, a pri tom još vam ostane i zujanje u ušima, da vas još više iznervira i podigne tenziju, ako ste malo nežnije i osetljivije dušice. 

Ono što mnogi ’’ljudi od pera’’ razvlače mrčeći hartiju na kilometre, Cane kaže u par redova, bez uvijanja. I to je provokacija svim ’’visokoumnim maloumnicima’’ kako u jednom intervjuu naziva konformističku akademsku elitu. ’’Ljudi ne žele istinu da čuju, zbog nje razapinju i pljuju.’’ – naročito ako je izrečena u trenutku zaogrnuta u britki humor koji gađa direktno u sujetu. 

Svirka Škrtica je najbolji trenutak da dopustite toj tempiranoj bombi u vama da otkuca do kraja, da ogromna eksplozija izbaci van sve ono što potiskujete u sebi. Provokacija najbolje inspiriše i najviše pokreće, naročito ovde, gde se inat smatra u isto vreme i vrhunskim kvalitetom i najvećim hibrisom koji naš srpski mentalitet nosi. Isto kao i u Brejkersima, Cane u ovom bendu primenjuje stari dobri, efikasni recept za lečenje društva: umesto mlakih oboga koristi hirurški skalpel, bez anestezije. Jeste bolno, ali ko izdrži osetiće olakšanje. 

Možete da kritikujete Caneta, možete da ga pljujete jer realno, ume jako da iznervira, ali taj matori baksuz i dalje ima sposobnost da napuni klubove i da u oblaku dima koji guši i štipa za oči pusti zračak čistog vazduha. Možda mnoge nervira baš taj entuzijazam i ta energija, što potvrđuje njegovu poetiku kao istinitu. A možda mi se samo čini da je sinoć  bilo mnogo više znoja na bini nego u publici. 

Moramo priznati da u ovoj zemlji rokenrol opstaje zahvaljući baksuzima kakav je Cane.

Ana Nikolić