U životu sam imao samo dve iluzije. Prva je da postoji Deda Mraz, a druga je da je Lemmy besmrtan. Ovu prvu iluziju mi je razbila kučka od vaspitačice još dok sam bio u obdaništu, i time mi nepovratno skenjala detinjstvo a da pritom nije ni trepnula. Ovu drugu iluziju mi je razbio splet životnih okolnosti 28. decembra 2015. godine, kada sam primio bezobrazno malu platu, i ubrzo posle toga saznao da je moj omiljeni muzičar umro.

Nemojte odmah da pomislite da imam ozbiljnih psihičkih problema jer  sam mislio da će Lemmy živeti večno. Znao sam ja da ovaj dan mora doći, zdrav razum mi je to jasno stavio do znanja, ali jebite mi mater ako nije istina, ipak je  u meni do poslednjeg trenutka postojala ona mala iskra dečije naivnosti koja je slepo verovala u to da je Lemmy neuništiv. I tako ode i moja druga iluzija, čime se moje produženo detinjstvo definitivno završilo. 


Sada kao odrastao čovek, mogu bez nepotrebne patetike da se oprostim od čoveka koji je u ogromnoj meri uticao na moj život, muziku koju sam stvarao, i koju planiram da i dalje stvaram, ali i na moj pogled na svet, i ljude koji ga okružuju. Pošto sam Deda Mraza odavno sahranio, došao je red i na ikonu rokenrola.

Neću se preterano baviti njegovom biografijom jer to možete naći gde god vam je volja, već ću se jednostavno osvrnuti na njegov lik i delo.

Razlog zbog kojeg su mnogi delili moje mišljenje da će Lemmy živeti večno je to što je on, u neku ruku, bio mitsko biće. On je tokom svoje, više nego uspešne karijere, namerno ili nenamerno uspeo da stvori kult ličnosti. Drugi razlog je to što je rokenrol propratio, i aktivno učestvovao u njemu, od samog početka. Lemmy je od rane mladosti bio fan Little Richard-a. Beatles-e je video prvi put uživo još kao tinejdžer, a uz njihov debi album “Please Please Me” je počeo da svira gitaru. Rockin' Vicars je bio prvi britanski bend koji je svirao iza “gvozdene zavese” u Jugoslaviji 1965. godine, gde ih je na Brionima dočekala pratnja Josipa Broza Tita, s kojim su imali prilike i da večeraju. Održao je jedan neuspešan čas bas gitare Sid Vicious-u, bio je “roadie” Jimmy Hendrix-u, učestvovao u stvaranju najboljih albuma Hawkwind-a, pojebao preko 1000 žena (između ostalih i Wendy O. Williams), u sebe je uspeo da strpa sva moguća agregatna stanja, od alkohola, preko Mandraxa, LSD-a i spida, do ko zna koliko paklica Marlbora, i pritom poživeo celih 70 godina. Za “običnog” čoveka je i ovo mnogo, a kad tome pridodamo 22 albuma Motorhead-a, i ko zna koliko kompilacija, singlova, EP-eva, live albuma, i šta sve ne još, nije ni čudo što je važio za ikonu rokenrola.

Svi koji su ga poznavali, a među njima su skoro sve poznate face rokenrola, su tvrdili da je spavao vrlo malo, čitao mnogo, i da je van bine bio jedan od najboljih ljudi koje su poznavali. Da se sve ovo ne bi pretvorilo u hvalospev i ono čuveno “o mrtvima sve najbolje”, moram priznati da on zasigurno nije bio svetac, i da je, kao i svi mi, imao svoje mane, ali njegova veličina leži u tome što se nikada nije folirao. Upravo tim nejebavajućim stavom je uspeo da u Motorhead-u napravi zamešateljstvo panka, rokenrola i hevi metala, koje će zauvek promeniti izgled svetske muzičke scene. Iako smo se danas navikli na sve i svašta, i gotovo nas ništa ne može iznenaditi, njegov način sviranja te 1975. godine je uspeo da iznenadi mnoge. Svirao je bas gitaru sa besom neuspelog solo gitariste, a pevao kao da psuje, i baca kletve u isto vreme.

Oni koji dobro poznaju istoriju Motorhead-a, znaju da, i pored toga što je u pitanju veliki bend, oni nikada nisu zaista bili “mainstream”. Tokom svoje karijere Lemmy je nailazio na gomilu prepreka, od loših izdavačkih kuća koje nisu imale pozitivan stav prema bendu, do ogromnih finansijskih poteškoća. Početak devedesetih ih je dočekao sa celih 500 dolara na bankovnom računu, pa su morali sami da skupe 8 hiljada dolara, kako bi snimili spot za pesmu “I ain't no nice guy”. Čak je i on sam priznao da je verovatno više para zaradio od pesama koje je pisao za druge muzičare, nego od sopstvenog benda.

Kada govorimo o Motorhead-u, prvo treba da pomislimo na upornost. Trendovi su se smenjivali, ali je Motorhead ostao isti, i pritom uspeo da se održi čitavih 40 godina. Nisu živeli od stare slave, i nikada nisu izašli iz mode, ali ih je u izvesnoj meri zaobišao finansijski uspeh, jer nikada nisu bili ni blizu zarade koje su ostvarivali mnogi mlađi bendovi. On nije živeo u vili, već je najveći deo života proveo u autobusu kojim je išao na turneje, a novac je trošio na slot mašine, alkohol, cigarete, memorabiliju iz drugog svetskog rata, i  naravno žene. U svakom trenutku je imao šta da kaže, i do kraja je stajao iza svojih izgovorenih reči. Sve to je doprinelo tome da na njega fanovi ne gledaju kao na nedodirljivu muzičku zvezdu, već kao na jednog od njih.

Njegova smrt najavila je i kraj jedne ere. Svedoci smo vremena u kome se gase velika imena hevi metala. Black Sabbath uskoro prestaje sa radom, Iron Maiden, Saxon i Judas Priest su na zalasku karijere, a na žalost još uvek nijedan mlađi bend nije uspeo da ostvari ni delić uspeha koje su ovi bendovi ostvarili. Cela ta muzička scena polako odlazi u istoriju i biva zamenjena nekim novim, modernijim, i za mlađe generacije prikladnijim muzičkim pravcima. Međutim, dok je ljudi biće i rokenrola, jer to nije samo muzički pravac, već i način života, koji nam je u amanet ostavio kako Lemmy, tako i ostali velikani ovog muzičkog pravca, među kojima moram da pomenem i Philty “Animal” Taylor-a, koji je nas je napustio u novembru.

Iako iskreno žalim što je gore pomenuti umro, moram da priznam da je čak i to uradio sa stilom. Ove godine je Motorhead objavio svoj novi album “Bad Magic”, koji pritom ne možete da svrstate u kategoriju njihovih slabijih albuma, uspešno su završili svetsku turneju, a domaći fanovi su mogli da ih vide i na ovogodišnjem Exit festivalu. Kada je sve to uspešno obavio, Lemmy je, igrajući svoju omiljeni video igricu, prešao u večnost. Kad malo bolje razmislim možda ja i nisam pogrešio kada sam pomislio da je on neuništiv, možda je on samo otišao da nauči Boga kako se svira bas, pa će da se vrati. A možda sam upravo otkrio svoju treću iluziju... U svakom slučaju, ovom svetu će trebati dosta vremena da zaboravi ovakvu facu.

Nisam ništa želeo da napišem na svojoj fejsbuk stranici na ovu temu, jer verujem da Lemmy-a boli uvo da li će neko to da lajkuje. Ukoliko ste cenili lik i delo ovog čoveka, pojebite nešto, odvalite se od alkohola u njegovo ime, potrošite koji dinar u lokalnoj kockarnici ili jednostavno pustite Motorhead. Verujem da bi to i on najviše voleo...

Negde na internetu sam naleteo i na njegove poslednje reči, za koje ne mogu da tvrdim da li su tačne ili su samo još jedna urbana legenda, ali ću ih iskoristiti za kraj ovog teksta jer me ne bi čudilo da je to zaista i rekao. Goodbye! Fuck it....

Miloš Stošić