Danas je 21. avgust, godina je dve hiljade i petnaesta po redu (otkako je Zemljom hodao jedan veliki čovjek) i večeras, kad se u ponoć sastave kazaljke na satu navršiće se dvadeset godina od smrti jedne gotovo mitske figure. Navršiće se dvadeset godina od odlaska na počinak tajanstvenog umjetnika iz Venecije, istraživača onostranog koji je tečno govorio sedam ili osam jezika, koji posjedovao biblioteku od preko trideset hiljada knjiga, crtača koji je naslikao preko sedam hiljada tabli stripa... Ako spustite svoje prste na tastaturu i u guglovom pretraživaču ukucate njegovo ime pojaviće vam se slika u akvarelu, na njoj će biti lik mornara sa cigaretom u ustima i pogledom ka horizontu, jer, eto, njegov najpoznatiji lik Korto Malteze se izjednačio sa njegovim likom – lično.

Danas je 21. avgust, godina je dve hiljade i petnaesta po redu, i kada se večeras, u ponoć, sastave kazaljke na satu navršiće se dvadeset godina od smrti Huga Prata.


Nikad nisam bio privržen matematici kao nauci, pa ipak, ovo pisanije sam započeo govoreći o brojevima, i da bih nastavio u tom maniru poslužiću se jednom izjavom Huga Prata, tokom razgovora sa Dominikom Ptifoom, kada je rekao da postoji trinaest načina da se ispriča njegov život. Dakle, postoji trinaest načina da se govori o njemu, a ja ću se opredijeliti za sedmi. Ne samo iz ljubavi prema broju sedam, već i zbog činjenice da je sedam broj mačke (Hugova omiljena životinja). Mačka ima sedam života – da bi stigla do sedmog, ona dakle mora šest puta da umre. Neki tvrde da mačke imaju devet života, meni je prigodnija verzija u kojoj ima sedam, jer je sedam kabalistički broj: to je broj sedmorih vrata i sedam ključeva, od kojih poslednji otvara vrata zemaljskog raja. Pa, ako bi priči o Hugovom radu trebalo pristupiti iz ugla ezoterije, onda bi mogli da započnemo napomenom da je ovaj venecijanski umjetnik tužnog srca rođen u znaku Blizanaca. Pet hiljada godina je proteklo otkako su sazvežđa zodijaka dobila imena, i od tada se položaj zvijezda na nebu promijenio, ali ipak mi se čini prikladnijim da o njima govorimo kao da živimo u doba Haldejaca. Koliko digresija... Uglavnom, rekosmo da raspolažemo sa trinaest načina da govorimo o Hugu i da ispričamo njegov život, a ne znam da li je ijedan od njih onaj pravi, pa čak ni da li je jedan vjerodostojniji od drugog. Pesoa je govorio kako imamo dva života; onaj koji smatramo stvarnim i onaj iz naših snova, kojim bismo više voljeli da živimo i koji nam je prirođeniji.
Poput portugalskog pjesnika, poput Kalderona, i ja smatram da je pravi život san, premda bi se sa isto toliko osnova moglo reći da je, konačno, Hugo Prat rođen u Italiji, u Riminiju, 15. juna 1927. godine. 
 
Međutim, kako je i Laza Kostić govorio da svi ljudi imaju jedno stanje, osim pjesnika koji žive životima među javom i med snom, a budući da Hugo Prat jeste bio pjesnik, ja ću kao temu ovog pisanja odabrati ovo drugo stanje – među snom. Nasmijaće se površni čitalac mom htjenju da napišem fragment nečijeg života u snovima, iako možda ovo i jeste prvi pokušaj pisanja takve jedne biografije, ali ipak, danas neću poći toliko daleko.
Ostavićemo za sobom ovaj 15. jun 1927. i reći da je Hugo o kojem danas pišemo rođen kad i njegov najpoznatiji junak – Korto Malteze. Jer je Korto, sedmi način da se ispriča priča o Hugu Pratu.

Sedma vrata

Unutrašnji svijet Huga Prata je, bez pogovora, prisutan u njegovom djelu. On je jedan od onih autora koji su dio sebe prenijeli u svoje priče, i imao je sreće što je mogao da živi na taj način. Na okeanu, pod sivim oblacima i ružičastim suncem, a ne u gradskoj vrevi uzavrelog armiranog betona druge polovine dvadesetog vijeka koji je pripadao svima, samo ne njemu. U tom smislu, bilo bi korisno govoriti o okolnostima u kojima je Korto nastao, jer tako je nastao i bitan dio ličnosti Huga Prata.

Prvi put je Korto Malteze rođen, gle čuda, u julu, to se dogodilo 1967. godine. Slika na kvadratu stripa ga prikazuje razapetog na jednom splavu, to je početak čuvene Balade o slanom moru. Da bi raskinuo sa tradicijom anglosaksonskih junaka, Hugo je želio da stvori lika iz mediteranskog podneblja – otuda i Kortovo ime. U španskom žargonu riječ corto označava osobu „hitrih prstiju“, takozvanih „lopova“ – ali isto tako i „kradljivca tuđih osjećanja“ – dok ga ovo „Malteze“ smješta u mediteransko okruženje, a u to vrijeme se često pominjala Malta koja je nekoliko godina prije nastanka Korta Maltezea dobila nezavisnost.  

Kao što rekosmo, na kvadratu sa kojim je ušao u svijet stripa Korta susrećemo privezanog za jedan splav. To je aluzija na jednu scenu iz Buđenja crvene vještice, filma o piratima Edvarda Ludviga, sa Džon Vejnom i Gejl Rasel u glavnim ulogama (Hugo je bio veliki ljubitelj stripa). Situacija u kojoj smo zatekli Korta Maltezea nije nemoguća, neka plemena sa Pacifika su upotrebljavala taj način raspinjanja kao kaznu za silovanje. Doduše, mi ne tvrdimo da je Korto silovao neku lokalnu žiteljku, mada to uopšte nije nemoguće; on ima svoje tajne, kao i njegov autor, i mi ćemo ih poštovati!

Drugi važniji izvori za Baladu o slanom moru bili su film Frenka Lojda Pobuna na brodu Baunti sa Klerkom Geblom i Čarlsom Lotonom, i jedan danas zaboravljeni avanturistički roman, Plava Laguna, koji je 1908. godine objavio irski pisac Henri de Vir Stekpul. Naravno, u pozadini se sve vrijeme naslućuje atmosfera iz djela Kiplinga, Džek Londona, Konrada, Melvila, Stivensona... ali pominjanje tih pisaca u vezi sa Kortom je već opšte mjesto.

O Kortovom zanimanju je bilo dugo razmišljanja. Prat je na kraju ipak odlučio da bi ovaj avanturista trebalo da bude mornar, zato što mu je to pružalo više mogućnosti za avanture. I činjenično je tako, znam jednu osobu koja će se namrštiti dok ovo bude čitala ali mornar je mnogo slobodniji od, recimo, pilota koji u mnogome zavisi od svog aviona. Sa druge strane, brod je svijet u malom, gdje se mogu susresti različite ličnosti. Mornar osim toga, ima i svoje romantične strane. Prsten koji Korto nosi u lijevom uhu oznaka je da pripada trgovačkoj mornarici. 

Dakle, Korto ima svoju romantičnu stranu, baš kao i Hugo, može se reći da je on stvarao lik Korta Maltezea po uzoru na koji je njegova porodica gradila njegovu ličnost. I zaista, Hugo je i u porodici i u školi tako vaspitavan, deda mu je bio pjesnik, a literarni ukus njegovog oca je naginjao ka romantizmu. Korto Malteze ima najromantičnije moguće zanimanje iako ga njegov „arhitekta“ nije imao, a kulturne reference na koje se junak poziva takođe idu u tom smjeru, premda nisu uvijek romantične u doslovnom značenju te riječi. On nije junak kakvog bi poželio neki romantičar, naročito ako imamo u vidu njegovu škrtost pri ispoljavanju osjećanja. Romantičarski junak naširoko razglaba o svojim duševnim stanjima, dok Korto Malteze, premda kao i Hugo Prat, intenzivno doživljava/preživljava stvari, ostaje suzdržan. Njegov senzibilitet jeste romantičan, ali ne i njegovo ponašanje, koje je prije pragmatično nego egzaltirano.

U tom pogledu Hugo i Korto su slični, jer je i Prat bio ličnost koja je po prirodi više voljela da sluša druge nego da priča o vlastitim iskustvima. Tačno je, romantični senzibilitet pretpostavlja jednu vrstu vaspitanja. Zbog toga su i Hugo i Korto bili smjetšeni u taj vremenski period, na okean, u razmeđu godina, na krstarenju kroz život. Logično je zašto Korto nije stvoren kao avanturista na automobilskom reliju Pariz – Dakar, ili Pariz – Rt dobre nade, jer takvo mjesto odigravanja radnje u sebi ne bi imalo ništa od romantične avanture.

Savremeni svijet u kojem vladaju tehnologija i ekonomski zakoni utemeljeni na isplativosti i profitu ne bi mogao mnogo da zanima ni Huga ni njegovog junaka. Oni su živjeli u svijetu u kojem ništa nije unaprijed riješeno, u kojem stalno treba donositi odluke. Svako mora da odabere svoju stranu. Niko nema plan.


Hugo Prat, kao i njegov Korto, ali i malo ko drugi, je mogao da se pohvali engleskim, francuskim, jevrejskim, španskim i turskim precima. Djetinjstvo je proveo u Veneciji, da bi u Etiopiji sa trinaest godina bio vojnik Musolinijeve armije. Sa dvadeset i dvije godine se, bez znanja roditelja, ukrcava na brod za Buenos Ajres gdje će mu život proteći u crtanju stripova, putovanjima i ludim ljubavima. U potrazi za avanturama više puta će, po uzru na Remboa, Stivensona i Londona obići svijet.

1995. godine, umrijeće od kancera. Nekoliko mjeseci prije toga će izjaviti:
„Moj život je započeo prije nego što sam došao na svijet, a pretpostavljam da će se nastaviti i kad mene više ne bude.“

Meni je bilo drago da ovaj članak stavim u službu te njegove želje, jer dok ima Korta i nas koji ga čitamo i volimo, Hugo će nastaviti da živi – našim sjećanjima. Jer smo iz njegovih djela naučili mnogo i upoznali ga kao nekog sebi bliskog, i biće mi drago da i u budućnosti pišem o njegovom djelu, njegovim ljubavima, ženama, prijateljima, stripovima... i smrću, kao vječnom pratiljom.

Počivaj u miru.
Reference: Hugo Prat – Želja da se bude beskoristan, Beograd, 2011.

Stefan Sinanović