Barselona je osvojila Ligu Šampiona, pobedivši Juventus sa 3:1 u Berlinu, neki sugrađani su pisali na fejsu da su Nišlije pobednici Lige Šampiona jer su nostalgično napunili Dušanovu, a ja sam oba propustila.

Za fudbal mi i nije nešto mnogo žao, ne pratim već duže vreme taj sport na industrijskom nivou, za Dušanovu isto. Zato što sam od onih malobrojnih koji hoće nešto novo, drugo, napred. Nostalgiju i lepe uspomene ostavljam u prošlosti. Kao što sam pisala kritikujući taj vašarski koncept, nasuprot pravoj turističkoj manifestaciji, i čak da nije bilo promotivnog koncerta Arsenal Festa zaobišla bih opet sve to.

Pita me sinoć u Banovini jedan prijatelj: pa je l' znaju oni (gradski neki organizatori) da ćemo da ih prerastemo uskoro i da ćemo da funkcionišemo kao posebna priča? Mislim da je taj proces uveliko u toku i to ne samo u Nišu, jer evo čitam Rizingerov izveštaj sa proslave 150 godina kruševačke Gimnazije, koji je protekao kao horska priredba u svakom negativnom smislu. Pa je, kako mi se čini, vreme da se preseče trula pupčana vrpca kojom čekamo, očekujemo i nadamo se suživotu sa matičnim nam gradovima, kulturnim centrima, kvazi-festivalima i nostalgičnim šetnjama. Svaka čast izuzecima, njima ruke ljubim i divim se.

Meni je, pored nekoliko bitnih momenata, sinoć prvi hajp bio kada je „Proces“ zasvirao „Dušanovom ulicom“. Ta paralela sa onim što se dešava „tamo“ nasuprot pravom odnosu prema gradskim pričama. Pesma vanvremenska, koju ovaj bend čuva živom još iz vremena 90ih i oživljava na svakom nastupu, aktuelna, romantična i frajerska. I publika koja je baš tako doživljava. Pravi recept da publiku koja se rodila kad je Dušanova bila aktuelna i kad je pesma nastajala pokreneš i podsećaš na nešto lepo.

Inače, odličan nastup „Procesa“, doduše bez Velje, koga su kako su mi dobaciše, isterali iz benda (konačno) vajdsmajlingsmajli/daznatedasešalimo. Ogroman aplauz što je koncert počeo na vreme kako je najavljeno, aplauz za publiku koja je došla na vreme, aplauz za zvuk, mada je Banovina zajeban prostor za to, ovog puta odlično sve.

Posle 20 godina „Babe“ sa podmladkom na trećoj gitari i pod prstima Nikole Vranjkovića za miksetom, učinili su da me publika veoma prijatno iznenadi. Ja mislila to zaboravljen bend, ko se toga seća i zašto, kad ono.. Fenomenalan koncert, nostalgičan za bend sigurno a i za publiku, jer sve pesme znali i pevaju i skakanje je bilo i uživanje. Sve hitovi koji eto nekako našli vreme i put da ostanu zapamćeni, mada ne mogu da se setim kad sam poslednji put videla neku njihovu pesmu na njuzfidu fejsa ili na tv-u ili slučajno na radiju (mada ovo poslednje da ne lupam, zaista slabo sa takvom muzikom stanice slušam, da ne kažem nikad). Dokaz da dobra muzika ne može da se zaboravi niti da se silom nametne. Posebno mi je bilo drago što nas je Žika sve vreme nazivao Nišvilom, a to govori u prilog onoj mojoj tezi da smo grad unutar grada.

Drugi hajp večeri je svakako izvođenje pesme „Noć bez sna“, gde sam definitivno uvrstila ovu pesmu u top 10 najlepših ljubavnih pesama na jugoslovenskom jeziku. Možda jedina Žikina sasvim ozbiljna pesma, bez one doze zdravog humora koji praktikuje, gde srceparajući tekst nije patetičan već iskren i dira. Romantičnu gotičarku kao ja i mnoge druge kao što videh sinoć.

A onda sam doživela trenutak gde mi se ličnost podvojila na dva. Koncert hrvatskog benda „Brkovi“, koji je za intro imao pesmu „Niški zatvor“, sasvim prigodna i šokantna najava onog što sledi. Pank-folk spektakl. Audio-vizuelni šou. Na granici dobrog ukusa. Obučeni nakaradno, ubačeni kompletno u taj fazon, devijantno iskreni. Toliko da su mi emocije varirale od oduševljenja do čuđenja. Jedan deo publike je napustio Banovinu, verovatno u nerazumevanju ovoga što vide i čuju i sasvim opravdano. Teško je to za svariti ako nemaš smisao za humor razvijen do te mere da slušaš kompletno Marinu Tucaković iz faze sa Futom uz pank. Poigravanje sa narodnjacima je radio i Rambo Amadeus na početku svoje karijere, tako da podsećajući se toga, „Nervoznog poštara“ pa možda i „Deformera“ i Bišketa mogu samo da kažem da to uspešno rade. Veoma uspešno. Kad sam prvi put gledala „The Cult“ toliko sam bila pod utiskom da sam izjavila da kad mi se prva ćerka bude udavala zvaću ih da sviraju na svadbi. Kad mi se bude druga ćerka udavala zvaću „Brkove“.

Treći hajp večeri je trenutak kada je pevač pozvao publiku da ih nacionalno izvređa i oslobodi se besa, nisam čula „ustaše“ i to, nego „Vučiću pederu“ i kompletno se razočarala. Jer to nije u skladu sa trenutkom i toliko je više opterećujuće da mi dođe da se samoubijem. Treba obavezno odmah preseći tu trulu pupčanu vrpcu, kako je gorepomenuto. Ako smo došli da se zabavimo i treskamo na koncert, ostavite na kapiji sve vaše frustracije. I zabavite se.

I evo dok pišem, i dalje sam podvojena ličnost. I drugari pored mene su bili podvojeni, tako da mi lakše pada. Iskreno, ja ne bih umela to da radim što oni znaju. Zato im skidam kapu. Da ne kažem kajlu.

Brkovi, Babe, Proces @ Banovina, Niš, 6.6.2015.
 
txt: Olja Wagner
foto: Rastko Blagojević