Meša Begić, pesnik: Znam da znaš



Sviđa ti se? Javi ostalima!


HC: Druže Mešo, zdravo! Oslovljavam te drugom jer si moj stari (virtuelni) prijatelj, ali i zbog zajedničke nam partizanštine. Čitam jedan skorašnji intervju s tobom, u kom kažeš da u novoj zbirci nemaš toliko pop-kulturnih referenci, kakav je bio slučaj s ranijim. Znači li to da ne spominješ čak ni Koenovu pesmu "The Partisan", i zašto si odlučio da redukuješ broj referenci?
MB:
Zdravo, Pero, druže i prijatelju, bez prijateljstva nema ni drugarstva, ako ćemo već da ih razdvajamo. Pop-kulturne reference mi jesu na neki način pomogle da dam finalni oblik “Savršenom metku u stomak“, dok su “Sitni sati u Managvi“ oslobođeni istoga. Postoji uvodni citat, i to je to... pjesme su uglavnom prepuštene same sebi da formiraju poglavlja. Ali referenci će uvijek biti, no nije mi ni bio cilj da ih se riješim, više je to bio neki pasivni koncept neostavljanja previše putokaza ili tragova nastajanja zbirke, koje inače volim integrisati u svoj rad. Što se tiče pjesme francuskih partizana kojoj je Cohen donio svjetsku slavu, bilo bi mi drago ako te nešto u ovoj knjizi podsjeti na nju, mada su se meni po glavi više motali jazz i blues, Joe Strummer i noise. Opet, ne očekuj ništa od toga dok čitaš ove pjesme. Najbolje bi bilo da uneseš u knjigu nešto sasvim svoje. Bio bih sretan ako bi položila test Petrovog shoegazinga. A čini mi se da i soundtrack tišine funkcioniše bez greške.

HC: Nekada davno, pre godinu (i po) dana, kad sam uradio seriju od dva i po intervjua sa sebi značajnim ljudima, sklopili smo dogovor da ti budeš sledeći, uz tvoj amandman da bi bilo dobro da do razgovora dođe kad zbirka izađe. "Sitni sati u Managvi" nedavno su objavljeni, a budući da ih još uvek nisam čitao, možeš li da mi prepričaš, svojim i rečima onih koji su čitali?
MB:
Sjećam  se... mada više nemam pojma da li je bilo prije godinu i po dana ili više. Šta da ti kažem, htio sam da se desi nešto novo, da imamo povod za razgovor. Očigledno da je to više trebalo meni nego tebi. Možda sam pogriješio, možda su razgovori bez povoda bolji. U svakom slučaju, nisam očekivao da će trebati ovoliko vremena da zbirka stigne do štamparije. A kao što nikada nećemo naučiti, budućnost je nepredvidiva, a čekanje neizbježno... i tako  se desilo da je prvi dogovor sa bivšim izdavačem je propao, a “Sitne sate u Managvi“ je objavila Izdavačka kuća “Vrijeme“ iz Zenice. Ispalo je dobro što je tako, jer sam u međuvremenu napisao neke pjesme koje su zbirku pojačale, a izbacio neke koje se nisu pokazale dovoljno dobrima.

A ne bih baš da prepričavam “Sitne sate“. Poeziju smatram nečim vrlo ličnim, i njene finalne oblike jednako stvara onaj koji je čita, kao i onaj koji je pisao. Moj doživljaj neke pjesme nikada neće biti tvoj. I to mi je tako bitno kod poezije. Gledam je kao iskustvo koje je najbolje dijeliti sa samim sobom, ili eventualno s nekim bliskim. Ali u prepričavanju zbirke pjesama zaista ne vidim apsolutno nikakav smisao, čak i kad bih znao kako se to radi.

U međuvremenu sam imao zadovoljstvo da u jednom dahu pročitam zbirku, i uistinu je neprepričljiva!
HC: Knjigu objavljuješ posle, ako se ne varam, maltene petogodišnje pauze, koliko je prošlo od "Savršenog metka u stomak". Znam da si i u međuvremenu bio vredan, ali možda je najbolje da nam sam kažeš čime si se bavio; da li osećaš da postoji kontinuitet, ali i neminovne razlike?
MB:
Od  “Savršenog metka“ do “Sitnih sati u Managvi“ jeste prošlo pet godina. Ali u tih pet godina objavljena je kolekcija izabranih pjesama  (“Знам дека знаеш / Znam da znaš / I Know You Know“; Blesok, Skopje, 2012), u Makedoniji. Objavljena je na tri jezika, na makedonskom, engleskom i BHS jeziku, u okviru fantastične edicije EvaTas, izdavačke kuće “Blesok“, koju je osnovao i vodio Igor Isakovski, dobar drug i odličan pjesnik, koji više nije među nama, ali nas je sve zadužio svojim Blesok akcijama, online magazinom i bezbrojnim knjigama, što svojim, što onima koje je drugima objavio. U EvaTas ediciji knjige su objavljivane na makedonskom, engleskom, kao i na jeziku autora. Osim izbora iz ranijih zbirki, u “Знам дека знаеш“ su ušle i prve verzije nekih pjesama koje će svoje mjesto naći u “Sitnim satima“. Godinu dana poslije toga su štampani “Ponoćni razgovori“, split zbirka sa Markom Tomašem, kolekcionarsko izdanje, u produkciji Vijeća mladih grada Mostara, tako da je kontinuitet definitivno postojao, a ja ni na trenutak nisam prestajao da pišem, bilo da je to poezija, ili neke druge stvari za časopise i portale.

HC: Rođen si u Čapljini (BiH, 1977), živiš u Managvi (Nikaragva), i sklon si putovanjima. Koliko ona određuju tvoje pisanje? Ili se glavni put prelazi unutra? Ili je to neodvojivo, kako bih ja rekao?
MB:
Pa sigurno da nas putovanja određuju, posebno ako su nam bitna, kao što meni jesu. Određujući nas određuju i sve što radimo. Ne osjećam pripadnost nijednom mjestu, a ne bih rekao ni da sam u potrazi za nečim što bih da zovem domom. Sigurno da bi bilo lijepo da se to jednom desi, da negdje na nekoj obali, ili brijegu u blizini rijeke kojoj još ne znam ime, izgradim mali hram za koji bih mogao reći da mi pripada, gdje se uvijek vraćam, gdje bi me čekao gramofon i kolekcija ploča, knjige i cedeovi... Zasad ostaju putovanja koja, neću reći da ne vode nigdje, već baš suprotno, vode svugdje, bilo gdje, od ove knjige do naredne, od Paname iz koje ti trenutno pišem do povratka u Nikaragvu, od Nikaragve do neizvjesnosti putovanja koja slijede. Ali svakako ću se složiti s tobom, naša putovanja su kombinacije onog što uspijevamo preći koracima sa putovanjima koja se bez prestanka dešavaju u nama samima.


HC: Kad si se jednom prilikom vratio u domovinu, poslao si mi paket knjiga i časopisa. Da li se sećaš šta je sadržao? Ako ti je jednostavnije, provedi nas kroz svoju bibliografiju, uz kratak komentar svakog od izdanja. I nemoj biti skroman, kakav znam da jesi, nego da čujemo sve!
MB:
Lagao bih kad bih rekao da se sjećam šta sam ti poslao, ali ću skromno pretpostaviti da sam poslao par brojeva “Kolapsa“, časopisa čiji sam bio jedan od urednika, možda sam ti poslao i “Iza“, drugi časopis na kojem sam radio, zatim knjige koje sam našao u tom trenutku u svojoj sobi, u Mostaru ili Čapljini, “Čekajući Mesara“ i “Savršen metak u stomak“... to je mogao biti sadržaj tvog paketa. Možda sam ubacio i prvu knjigu koju smo zajedno objavili Nedim Ćišić (Vuneny), Marko Tomaš i ja, e ta je već oldtajmer, štampana negdje na prelazu iz prošlog vijeka u ovaj. Bibliografiju možeš naći u knjizi, kada dođeš do nje, ili na netu, to barem nije problem, ako nekog zanima.

HC: Neodvojiv deo tvog stvaralaštva je i muzika. Kao inspiracija, svakako, ali tu su i kompilacije koje povremeno praviš i dostojno ukrašavaš sopstvenim stihovima. I to je tek početak: tvoje stihove mogli smo da čujemo i kod Sanela Marića Mare, (džez) sastava Kerkennah i Vuneny... a trenutno je aktuelan spoken word album koji su za tebe uradili Basheskia & Edward EQ! Reci nam ponešto o tim saradnjama, čime si najzadovoljniji, i opiši nam svoj odnos s muzikom.
MB: Svaka saradnja je na svoj način neprocjenjiva, i u svakoj sam uživao. Ne bih nikog da izdvajam, mada je ovo što su Basheskia & Edward EQ napravili drugačije od prethodnih saradnji. Plus sviram gitarski intro u jednoj od kompozicija. Znaš li ti šta to meni znači? Ostvarenje sna. Makar ovako napisano zvuči mnogo ozbiljnije nego što u stvari jeste. Jer ne znam svirati gitaru. Ali da te ispravim, nisu Basheskia i Edward, ili da ih zovemo njihovim rođenim imenima, Nedim Zlatar i Leonardo Šarić, nisu oni napravili album za mene, napravili su spoken word album kombinirajući moju poeziju i svoje fantastične muzičke talente, napravili su to za sebe, za nas, za svakoga ko poželi čuti. A sve je krenulo s tim da se Basheskia osjećao inspirisanim čitajući “Savršen metak u stomak“, i ja sam sa oduševljenjem prihvatio saradnju koja još uvijek traje. Završen je jedan krug kompozicija, ali priču ostavljamo otvorenom...

Iskustvo sa francuskim džezerima mirisalo je na beat i obožavam ga zbog toga. Žao mi je što sam odbio da učestvujem na snimanju albuma s Kerkennah, ali odlazak na turneju poslije toga, to će u meni ostati zabilježeno kao jedno od onih iskustava gdje ideš protiv sebe i svojih strahova i uživaš u svakom kilometru tog putovanja. Prešli smo osam gradova za deset dana, Sarajevo, Novi Sad, Beograd, Ljubljanu, Mursku Sobotu, Zagreb, Split, Mostar, u svakom gradu koncert, poetsko-muzički event, nazovi to kako želiš, džezeri su svirali, mi smo čitali pjesme, bivalo je uglavnom magično. Biram da se tako sjećam.

S Marom sam imao taj neki davni dogovor da ćemo napraviti pjesmu. I par puta smo pokušavali, sjećam se jednom dok sam živio u Sarajevu, stvarno smo se zadali, on je došao do mog stana, donio neko zajebano pojačalo koje je moglo i da snima, ali nismo se makli s mjesta. Što ne znači da se nismo dobro družili. To nam uglavnom uvijek polazi za rukom. A onda, godinama poslije, moguće da je desetak godina prošlo od tog našeg pokušaja, našao sam se u Panami, i desila se ta pjesma. Vrijeme na planini bez interneta pokazalo se kao okidač za nešto što sam godinama nosio u sebi. Poslao sam tekst Mari čim sam dobio priliku za to, a njegova prva reakcija je bila nešto tipa da bi bilo lakše raditi muziku za pjesnike iz devetnaestog vijeka, što je meni zvučalo onako obeshrabrujuće i očekivano jer sam ušao u zonu nepoznatog, pokušavao napraviti nešto što nisam nikada ranije. Međutim, Mara se opet javio iznenađujuće brzo, i već je imao spreman demo snimak. Sad je li on mene zajebavao sa onom prvom reakcijom, ili je sam sebe iznenadio procesom, to ne znam, ali je na kraju ispalo da smo pjesmu napravili poprilično spontano i brzo.

Vuneny je opet priča za sebe. Nedim i ja smo stari drugari. Zajedno smo s Markom pokrenuli “Kolaps“, i uređivali ga dugo godina, objavili zajedno prvu knjigu u Italiji, dugo bili nerazdvojni, tako da je saradnja na jednoj pjesmi za njegov bend bilo najmanje što se moglo napraviti.


HC: Neumoran si i rafiniran gledalac filmova i serija. Šta trenutno gledaš, šta ti je obeležilo 2014?
MB:
Ako bih baš morao reći šta mi je obilježilo 2014. onda ću se odlučiti za ono što se desilo na samom početku te godine, a to je osam epizoda serije “True Detective“. Odavno me nešto nije tako provozalo, da se uhvatim kako čekam kraj sedmice kako bih dočekao novu epizodu. To mi se znalo dešavati kao klincu. A onda je sa godinama tog nestrpljenja nestajalo. Da bi se vratilo sa “True Detective“.

Gledao sam i dobar austrijski vestern “Das finstere Tal“. Veliki sam zaljubljenik u vesterne, i kad me neki napravljen u novije vrijeme dirne, tada je radost posebna! Kao prije nekoliko godina kada sam gledao “Blackthorn“ sa Samom Shepardom. Ali ovaj austrijski je bio baš zanimljivo iskustvo, prvo ne očekuješ tako dobar vestern u Alpama, drugo svidio mi se način na koji su integrisali muziku koju inače nikada ne bih povezao sa vestern filmovima.

HC: A šta jedan pesnik čita? Jesi li možda čitao svežu autobiografiju Kim Gordon, "Girl In a Band"?
MB:
Nemam ti pojma šta jedan pjesnik čita. Ja sam pogrešan pjesnik za takvo pitanje. Reći ću ti da me je posljednja knjiga koju sam čitao oduševila, a to je roman “Sedam strahova“ Selvedina Avdića. Upravo sam se vratio romanu Billa Callahana, “Letters to Emma Bowlcut“, i vozi me kao pri prvom čitanju. Inače, sretan sam kada naiđem na poeziju koju kada čitam osjećam, koja me navodi da pišem, volim da naiđem na dobre kratke priče i romane koje ću pročitati bez daha, da mi bude žao kada ih privedem kraju. Ali zar nismo svi takvi, bez obzira ko smo i šta smo...

Biografiju Kim Gordon nisam čitao, ali mi utiske o istoj u svojim pismima prenosi Damir Šodan, kolega pjesnik i dobar drug, inače jedan od urednika (zajedno sa Markom Tomašem) “Sitnih sati u Managvi“. Damir je iščitavao u javnom prevozu Londona i kaže da je odlična.

HC: Gde bismo mogli da nabavimo tvoju novu knjigu, i da li je planirana promocija u Jagodini i ostatku Jugoslavije? (Za one koji nemaju prethodna izdanja, dobro bi došli uputi za njihovu nabavku.)
MB:
Koliko mi je poznato nova zbirka se može nabavit u knjižarama u BiH, kao i naručiti online (http://www.knjiga.ba/). Što se ranijih izdanja tiče, mislim da je “Znam da znaš“ moguće nabaviti u Blesokovoj online prodavnici: http://blesok-shop.mk/.
A sve ostalo putuje iz ruke u ruku, a može se čitati i u Kolapsovoj online biblioteci: http://abrasmedia.info/kolaps/.
Promocije ću pokušati da izbjegnem. Ne volim ih, ne osjećam se ugodno pod tim svjetlom, samog sebe ne želim slušati dok čitam pjesme, pa samim tim ne vidim zašto bi me drugi slušali. Ali moguće je da ću morati napraviti nešto u Mostaru ili Sarajevu. To će zavisiti od izdavačevog razumijevanja za moje izvoljevanje. Virtuelna promocija je u toku na web stranici knjige, kao i na njenoj fejsbuk stranici...


HC: Za kraj bih te zamolio da izdvojiš svoj trenutni muzički top 5, koji ću u sredu pustiti i u e-misiji.
MB:
Škrt si, mogao si mi dati barem deset pjesama. Evo top sedam, volim da vjerujem da je sedam moj broj.
Hozier – In The Woods Somewhere
Nick Cave and the Bad Seeds – Midnight Man
Đavoli – Pričaj mi o ljubavi
Leonard Cohen – Never Gave Nobody Trouble
The Black Heart Procession – A Cry for Love
John Murry – Southern Sky
dEUS – Secret Hell
I da se nisi usudio da mi izbaciš Đavole sa liste! Posmatram te, Petre!

HC: Hvala, Mehmede!
MB:
Nema na  čemu, Pero. Hvala tebi na strpljenju i razumijevanju.

Sa Mešom razgovarao Petar Cvetković



Sviđa ti se? Javi ostalima!

Budi u toku, prati nas na fejsbuku

Najčitanije

Arhiva