Tog 4. marta 1946. godine na američku strip-scenu je zakoračio privatni detektiv Remington Rip Kirby kojeg je kreirao Ward Green, urednik King Features-a (poznatog po kratkim stripovima o Popaju, Princu Valijantu, Blondie i dr), a ne Alex Raymond koji je bio prvi crtač, a nerijetko se pogrešno spominje kao kreator. Scenarije za epizode je pisao Fred Dickenson iako je Raymond potpisivan i kao crtac i kao scenarist. Raymond je svakako bio najzaslužniji za tako dobar prijem Ripa Kirbyja s obzirom da je imao veliki ugled kod publike zbog prethodnih radova na Flashu Gordonu, Jungle Jimu i Tajnom agentu X-9 i jer je slovio (i dan danas slovi) kao jedan od najboljih svjetskih strip autora. Nadalje, bitan razlog dobrog prijema je poruka o nastavljanju života poslije užasnog rata. Sam Kirby je, naime, bivši marinac iako to na prvi pogled niko ne bi rekao. Raymond je radio na Kirbyju sve do 1956. kada je tragično preminuo u saobraćajnoj nesreći. Tada je kao crtač zaposlen John Prentice. Iako se vrlo često desava suprotno, publika je afirmativno dočekala Prenticea koji je nastavio tamo gdje je Raymond stao. Njegov crtež autora ovih redaka neodoljivo podsjeća na Guglielma Letterija, crtača kod nas poznatog po radu na Tex Willeru. U suradnji sa scenaristom Dickensonom Prentice je održavao visok rejting ovog stripa sve do sredine ’80-tih godina 20. stoljeca. Tada se Dickenson prestao sa radom zbog zdravstvenih problema, a nedugo zatim je umro. Potpunu brigu o crtež i scenariju je preuzeo Prentice no bilo je očito da to nije to. Ubrzo se i Prentice penzionisao, a sa njim je nestalo i Ripa Kirbyja. Kao kratki strip u dnevnim novinama Rip Kirby je izlazio do 26. juna 1999. kada je po posljednji put izašao u okviru dnevnih novina. Rip tada prestaje sa poslom privatnog detektiva i govori da će „se mozda baviti predavanjima“ (Rip je kriminolog) i „možda pomirisati koju ružu“.

Kako je već rečeno, Rip Kirby je kriminolog koji nakon rata postaje privatni detektiv. On je predstavljao pravo osvježenje u svoje vrijeme jer je, za razliku od dotadašnjih tvrdokuhanih detektiva, bio intelektualac koji na slučajevima ne koristi samo sirovu snagu nego, u većini slucajeva, ima sofisticiraniji pristup. Njegov izgled; naočale sa woodyallenovskim okvirima (koji autora ovih redaka, opet, podsjećaju na njegove naočale), lula u ustima i odijelo više podsjećaju na običnog profesorčića nego na privatnog detektiva. Medjutim, taj izgled može i prevariti jer Rip je, kao bivši marinac, itekako fizički snažan. Pogotovo je dobar u boksu pa ga često možemo vidjeti kako u Klubu pustolova (čiji je istaknuti član) vježba udarajući vreću. Rip je šarmantan, romantičan i pomalo patetičan jer je poprilično blag prema svojim neprijateljima pa je vrlo rijedak slučaj da nekog od njih ubije. Ima šarmantan smisao za humor, a zbog toga ne može pobjeći brojnim obožavateljicama. Takodjer, ekološki je svjestan.

Ripov najbolji prijatelj i vjerni pratitelj je Desmond, rehabilitirani džeparoš koji radi kao Ripov batler. Vjerni je saputnik Ripa u avanturama i, makar se ponekad cini da je koristan kao i Chico Zagoru, često spašava glavu svom šefu ili „poslodavcu“, kako on više voli reći. Desmond je inače član Kluba batlera, a i vrlo je dobar igrac bilijara. Drugi lik koji se neizbježno pojavljuje uz Ripa je fotomodel, slatka plavusa Honey Dorian koja nas ovisnike o Bonellijevim junacima na pomalo podsjeća na Dianu, Martyjevu djevojku. Slatka kao honey (engl. med) i jako zaljubljena u Ripa, usprkos njenoj strpljivosti i snazi da preživi sve ljubomorne i opasne situacije, nije dočekala da joj se Rip oduži onako kako je željela (i, po autorovom mišljenju, zaslužila) – brakom. Interesantno je da njih dvoje nisu bili od samog početka u vezi nego su bili dobri prijatelji medju kojima je postojala „kemija“. Odbijala je brojne udvarače medju kojima je bio i multimilioner i playboy Beaumont (koji ustvari i nije bio milioner jer mu je majka spiskala nasljedstvo) koji se ubio zbog nje no, nažalost, sve to nije bilo dovoljno Ripu da je oženi, a autorima da je zadrže u stripu. Vigers je Desmondov prijatelj, i sam batler te istaknuti član Kluba batlera. Često smo svjedoci kako se Desmond i Vigers nadmeću koji je bolji no to nadmetanje je poput njih: simpatično i pošteno. Sestre Amur, Dudu i Mimi, su zaljubljene u Ripa i medjusobno se svadjaju oko njega no na njihovu žalost, Rip je previše zaljubljen u Honey da bi obratio pažnju na zanosne sestre.

Negativci koje Rip susreće su brojni, a uglavnom se radi o spletkarošima koji žele steći veliku finansijsku korist na nelegalan način. Obično je tu i jedna žena (poput Pagan Lee kojoj je Rip našao novi identitet kako bi počela živjeti pošteno) koja je na drugoj strani zakona. Te žene su slaba točka Ripovih neprijatelja jer se uvijek zaljubljuju u njega a onda izdaju svog ortaka.

I dok u SAD-u Rip Kirby (izuzev par pokušaja malih izdavača) nije silazio sa novinskih stupaca, kod nas je izlazio u okviru raznoraznih strip revija poput Stripoteke, Strip magazina, Giganta i mnogih drugih… Jedna je epizoda objavljena i u sarajevskoj ABC reviji nakon posljednjeg rata, a veliku popularnost je Rip doživio i u Skandinaviji! Rip Kirby, što zbog svoje sofisticiranosti, što zbog toga što je proizvod američke škole stripa, nije imao popularnost na područjima bivše Jugoslavije kakvu su imali njegovi kolege Dylan Dog, Martin Mystere, pa čak i Nick Raider, ali je svakako zaslužio mjesto na ovim stranicama. Ako ništa, a ono barem zbog toga što je najmanje jedan dječak zbog njega želio postati privatni detektiv.

Izvor: Ključne Kosti / Stripovi.com