Ovaj najnoviji Primordial album, ako posmatramo samo muziku, ne donosi ništa novo. Sve su ovo melodije koje su manje više već sve istražene. Međutim, Primordial imaju Alan Averil “Nemtheanga” čovjeka koji je zaposjednut vatrom! Njegov glas je oličenje drame, strepnje i mržnje. Svim tim elementima vrhunski vlada, i upareno sa ozbiljnošću koja ledi krv u žilama, čine ovaj album jednim draguljem. Malo je takvih pjevača i da čita neku bajku, opet bi zvučalo kao kraj svijeta i vremena. Čovjek nema nešto poseban glas, niti je pretjerano markantan, ali njegov glas komanduje, zaposjeda slušaoca, obavija ga plaštom i u potpunosti potpada pod njegovom vlašću. To su u stvari stav i sigurnost u sebe i svoje ciljeve. Kada se to iskristališe, prepreka više nema. Slabi umovi doista padaju pod njegovom vlašću i to je mač sa dvije oštrice. No, ostavimo to za psihologe.

Da se vratim muzici. Iako sam već rekao da je to sve već viđeno, ovaj album je urađen sa ogromnim, može se reći, vjerskim zanosom i to se osjeti na svakoj pjesmi. Svaka je čvrsta i razarajuća i bend svira kao da im je ovo posljednja ura na ovom svijetu. Majstorski odrađen posao doista. Interesantno je spomenuti efekat na pjesmi „The Seeds of Tyrants“ gdje su se vrlo uspješno i upečatljivo poigrali sa jako brzim muzičkim dijelom, a Nemtheanga je u svom uobičajenom stilu, čak i lijeno otpjevao vokalne dionice. Rezultat je razarajući. Nakon prethodnog studiskog „Redemption at the Puritan's Hand“, koji je ipak bio ispod očekivanja, te živog albuma koji više zvuči kao neki bolji pirat, ovaj novi album je ponovo vratio osmjeh na lice svih fanova. Nema se što trošiti više riječi. „Where Greater Man Have Fallen“ je Primordial u najboljem svjetlu i treba ga bespoštedno slušati, ali se pazite čarobnjaka.

Nikola Franquelli