Prvi put kada sam čuo dvojac Džej Džej Okoča, bio sam zgranut. Blago je reći da sam bio zgranut. Sve te psovke, sav taj bijes, sva ta delinkvencija. Nije to bila, i nije, šala. Nije niti folirancija. Daleko od toga da je to djetinjasti pokušaj da na sebe skrenu pažnju. Slušajući njihove versove, mogao sam da vidim i osjetim vatru koju bljuvaju, koja im izvire iz svake strofe, iz svake riječi, iz svakog slova. Deflorisali su ove uši koje su prešle i po kamenju i po pamuku. Momci su i te kako ozbiljni, možda i suviše za njihovo dobro. Ni sada, nakon nekog vremena, malo jače od godinu dana, i dalje ne mogu u potpunosti da svarim njihovo stvaranje. Ne, nije muzika u pitanju, koja je sasvim ok, nego je atmosfera potpunog uništenja i devastacije koju njihove pjesme nose – to mi je teško prihvatiti, ali zato danas razumijem. Vjerujte, tokom godina sam čuo i vidio, i Džej Džej Okoča upadaju u klasu onih koji se niti malo ne šale, iako ima crnog humora na kile.

„Ticape“ je njihovo posljednje izdanje, staro jedva nekoliko mjeseci, a već su na živim nastupima predstavili pjesme sa narednog albuma koji bi trebao da vidi dan negdje tokom naredne 2015, i biće najavljen spotovima (za sada su najavili spotove za „Uroš Tošković“ i „Frizeraj“ u režiji Branislava Milatovića). Pored apsolutne ozbiljnosti lišene zajebancije kao vampir krvi, još su i hiper produktivni. Pa kao da to nije dovoljno, na linku http://genius.com/artists/Dzej-dzej-okoca su objavili tekstove svih pjesmama sa objašnjenjima za sav sleng i šatro koji koriste i koji nimalo nije lak za skapirati za sve koji ne znaju što je to Podgorica. Smrtan udarac svima koji ih ogovaraju a da nemaju blage veze što su, ko su i o čemu repaju. Majstorski potez!

Džej Džej Okoča su Podgorica. Ne, nisam htjeo reći da su Podgoričani. Kažem da su Podgorica, sav čemer vihornog razvoja koji je pogodio nespremne ljude i gdje su mladi fasovali kao žuti. Sav kriminal, ulagivačka politika, namješten sport, apatija, droge, droge i droge, propast familije, bijelo roblje, ulični zakon – to vam je Džej Džej Okoča. Vjerujem da me većina neće razumjeti u ovih par škrtih riječi. Mnogi će i pogrešno razumjeti. Pokušajte da shvatite. Biće dobro i za vas da shvatite. Oni su jedno lice Podgorice, lice koje nije nimalo veselo, ali i ono lice koje ne želi više da bude na dnu, u grozoti ovog bespoštednog progresa i liberalnog kapitalizma, Podgorica koja nastoji da se otrgne od grozote, klin klinom da izbaci. Da bi se otrgla, mora da prođe kroz životne lekcije, a oni su te životne lekcije, teške, kobne, tragične ali i poučne, i te kako dobro pretvorili u pjesme. Mnogo je mladih izgubilo živote na ulicama sa iglom u ruci, pod točkove brzih vozača, od ruku bespoštednih političara, nemoralnih spodoba ovog društva.

Džej Džej Okoča gore u piru paklenih rima, oni izgaraju, i uvjeren sam da će izgoriti u bljesku, ali dok taj trenutak ne dođe, okrenuće domaću scenu naglavačke! I neka će jer ako si od vatre sazdan, u vatri i odi!

Nikola Franquelli