Evo ovako.
Svaka čast organizatoru koncerta Goblina sinoć u Nišu. Mi koji se time bavimo znamo koliko to nije lako i koliko zahteva energije, sa mogućnošću da na kraju izvadiš pare iz svog džepa i platiš ljudima put. Čak su ga i Goblini pohvalili i pozdravili. S obzirom na još nepopularnu i nerazrađenu lokaciju, hladnoću, nedelju, cenu, što sve doprinosi lenjosti naše cenjene publike, dobro posećen koncert i zadovoljna publika koja je skakala i pevala sve vreme. Bend odličan. Mislim, nisam očekivala manje. Super mi je kad publika koja je devedesetineko godište peva pesme koje su nastale kad su se rodili sa takvom strašću kao da znaju sve o tome. Repertoar standardan, sve što je trebalo da bude tu. Mada je koncert počeo romantičnom „U odbrani zla“ do kraja nije ostalo na tome, jer su se prvi redovi kličući „Vučiću pederu“ okrenuli baš tom zlu kojem tu nije bilo mesto. Goblini jesu bend koji pozivaju na pobunu i revolt protiv sistema, ali nisam imala utisak da su želeli da izazovu ovakvu reakciju gde je posle bilo legitimisanja na izlazu i organa reda. Naročito što ovo sa pederom smatram više dobrim skečom nego nekom pobunom.
A sad. Zvuk.
Uvek mi padne teško kad treba da izhejtujem nešto jer nisam hejter u suštini. Ali stvarno mi više ide na živac da gledam dobre koncerte koji me smore zbog toga što neko ne zna ili neće da se potrudi da koncert i ZVUČI dobro. Što bi za mene bila poenta, je li.
Činjenica je da u Nišu kuburimo sa prostorom za svirke i da nijedan nije adekvatan. Velika sala NKC-a zvrlji prazna godinama zbog nepotpune protivpožarne instalacije ili tako nešto a mi smo osuđeni da koncerte malo većeg kalibra gledamo u pijačnom prostoru. Pa šta? Išla sam u razvaljene industrijske hale gde zuji promaja kroz polomjena stakla pa mi nije žžžžžžžžžžžž u ušima 2 sata posle svirke. Jer je zvuk bio žžžžžžžžžžžž. Nigde bubnja, bas pojačalo se gasi, kabl od mikrofona ispada, prateći vokali ne postoje mada vidiš da se ljudi deru, gitare se ne razaznaju, vokal isto, da ne znaš pesmu ne bi mogao da proceniš peva li čovek na češkom ili švedskom.
Ljudi su se proveli, zbog toga su i došli. Ne znam da li njima smeta ili ne kao i meni sve ovo što mi se ponavlja iz koncerta u koncert. I ne zameram ako im ne smeta. Možda su moji standardi visoki. Prihvatiću opravdanja. Samo da mi objasne. Zašto nijedan koncert u Nišu nema dobar zvuk?
Evo, letos smo u Banovini na ispodprosečnom ozvučenju sa 4 reflektora na podu i 13 žanrovski različitih bendova sa jednim dobrim toncem koji se POTRUDIO imali koncert na kojem su dobro zvučali i Mark Rainey i  Totalni Klošari. Gledala sam velike koncerte u različitim prostorima gde nije akustika baš zavidna pa je opet bilo bolje nego ovde. Na pravnom je užas, u Banovini isto. Kad se samo setim fenomenalnog koncerta Psihomodo Pop prošlog leta.. majko mila, kakav šit od zvuka. Na Nišvilu bude super zvuk na malim stejdževima na otvorenom. Laibach je smrtonosno razvalio Dom Vojske pre nekoliko godina. Znači, može. A zašto onda nije?
Zato što neko treba da radi svoj posao. Ništa više od toga. Da možda ode na neki koncert gde će da bude publika i čuje kako to treba da zvuči. Da shvati da je odavno prošlo vreme kad predgrupu (koliko mrzim tu reč) ozvučiš kao da su trećerazredni srednjoškolski bend jer su „predgrupa“. Da su džaba tableti i digitalna mikseta kad nećeš, ne znaš ili te zabole da uradiš posao za koji uzimaš sasvim solidan novac u današnje vreme. Da je vreme da se organizatori koncerata okrenu nekom novom, mlađem, učenom i vrednom momku koji zna da savlada i pijačni prostor i da koncert bude do kraja dobar.
Samo razmislite o tome.

Olja Wagner