Na ovoj stranici ste već imali prilike da čitate liste najpotcenjenijih i najprecenjenijih filmova i albuma. U "Helly Cherry" kuhinji će se, sigurno, zakuvati još neke liste. Ja ću svoj skromni doprinos "pro" i "contra" raspravama dati svojim viđenjem najviđenijih, kao i namerno zanemarenih stripova. Kao i u slučaju mog kolege koji je započeo ovu ideju sa listama, nije mi namera da se pravim pametan i pljujem ničiji rad - smatram da je čitavu stvar moguće sagledati i iz nekog drugog ugla. Recimo, kao povod za razmišljanje o stvarima koje imaju višedecenijski kultni status, a da niko nije postavio jedno jednostavno pitanje - vredi li, bre to, stvarno toliko? Ili, zašto su stvarno dobre stvari gurnute na drugi kolosek? Napominjem da sve ove strip autore i njihova dela zaista volim i rado ih pratim, ali me to ne čini slepim za neke njihove očigledne nedostatke. Počinjemo, u želji da se ne posvađamo:

10) DŽEREMAJA (HERMAN HUPPEN)
Kad sam bio mali, uvek sam se pitao zašto ovaj čika stalno crta svinjske glave na telima ljudi. Dobro, ne baš svinjske, ali nekako četvrtaste, kao da su svi u srodstvu sa Javom iz "Martija Misterije". Kasnije sam saznao da je to, zapravo, umetnost i da se pravi ugođaj stiče kad se vizuelno pristupi filmskom posmatranju radnje. Mada, glave likova su i dalje bile kao iz stočnog fonda Srbije. 
Herman je crtao onaj genijalni serijal "Tornjevi Boa Mori", kao i još neke sjajne strip albume. Scenario mu, pak, nikad nije bio jača strana. Uostalom, pogledajmo "Džeremaju". Baziran je na potpuno kretenskoj premisi. Kao, došlo je do sukoba između crnačke i belačke populacije u Americi (što nam Herman objašnjava jednim jedinim kadrom na početku prve epizode stripa, bez ijednog slova teksta), šta je dovelo do toga da društvo bude devastirano. Volim da koristim ovaj izraz otkad ga naš premijer koristi za sve, od poplave do ekonomije. 
Pazi, u vreme kad je Herman crtao te teleće glave na ljudima i pravio ovaj strip Obama nije bio ni blizu studija prava, a kamoli zvanju predsednika države. Elem, pošto je sva moć, ekonomska, vojna, politička, vazda bila u rukama belog čoveka, ideja da bi jedan takav sukob mogao da dovede do potpunog uništenja države klimava je, sačuvaj Bože. Kao, neko je ušao u Belu Kuću, pritisnuo dugme i vratio društvo 300 godina unazad. Ma, važi. 
Ideja je toliko neubedljiva, a šatro škakljiva jer dotiče hladnu vodu rasizma, koja te lako povuče na dno, da je u TV seriji, koja je nastala po ovom stripu, ta premisa odbačena, u korist neke boleštine koja je pobila sve starije ljude a poštedela samo omladinu. Sve gluplje od glupljeg, ali šta očekivati od televizijske serije u kojoj glavnu ulogu tumači Luke Perry ("Beverly Hills 90210"), za koga je moguće reći isto što i za ovaj strip serijal? Da je nedorečen. Mada, Kurdi je kul lik, mada ga u seriji, radi holivudske ravnopravnosti, glumi crnac. Ćuti, mogao je da bude i neki azijatski tip, Kurdi-san, ili da mu zemlja porekla bude Kurdistan.

9) LARGO VINČ (Van Hamme, Franq)
Van Hamme je čovek koji je svetu stripa podario dela kao što su "Velika Moć Malog Šninkela (zamalo da se nađe na ovoj listi, zbog preterano nasilnog završetka sa religijskom konotacijom, koji treba da deluje provokativno, a ne samo razočaravajuće što se onako lep strip, i njegov simpatični glavni lik onako završavaju), "XII", "Torgal" i druge. Dakle, hvala mu. 
Međutim, Largo može, i prolazi, naročito kod ovdašnje publike, uglavnom zahvaljujući činjenici da je "naše gore list". "Ja sam Srbin, rodom iz Crne Gore", reče on u jednom stripu, a mi suze radosnice prosusmo po loše odštampanim stranicama "Stripoteke", nakon tog njegovog priznanja. Volimo, brate, kad naš čovek uspe u životu, pa još preko bare... Ovaj nije morao ništa ni da radi, samo je preuzeo milijarde koje je dobio u nasledstvo. Doduše, preuzeo je i gomilu problema i likova koji mu rade o glavi i bogatstvu, ali, dobro, sad... 
Franq je to iscrtao, uglavnom, imajući na umu pubertetsku publiku. Otud dobro nacrtane ribe, poneki auto, i malo šta drugo. Likovi plastični, po faci im odmah vidiš da li su prešli na mračnu stranu, ili će tek nakon sledećeg dosadnog sastanka glavešina koncerna koji je Largo dobio u amanet. Čak i Van Hamme često dodaje fusnote u kojima se izvinjava što mora da napiše te dosadne delove. U stripu sevaju minići, jer su svi ženski likovi sem decentne starije dame, Penivinkl, ili kako već beše, "Playboy" i "Hustler" modeli bez trunke mozga, ili potencijalno opasne. Scene akcije su naivne kako samo strip i Hollywood mogu da proizvedu, pa se nemojte čuditi ako Largo, žureći na sastanak da mu ne preuzmu imperiju, najpre izmlati tipa koji kao pere prozore ogromne zgrade u kojoj se sastankak održava, a onda, u velikom stilu, razbija neprobojno staklo (ne čita čovek "Politikin Zabavnik" koji objavljuje njegove epizode, pa ne zna da je takva akcija nemoguća), i ulazi na scenu u poslednjoj sekundi, na način koji bi naterao i Supermenov kostim da pozeleni od zavisti. Inače, zabavno štivo. Imam sve epizode.

8) "XIII" (Van Hamme, Vance)
Opet Van Hamme. Pomisliće neko da imam nešto protiv ovog izuzetno plodnog strip scenariste. A nisam ni pomenuo dete sa zvezda odraslo među Vikinzima, Torgala. Čudan odnos prema ljudima čiji rad poštujem, priznajem. Ali nisam slep na njihove nedostatke. E
lem, mnoge zgrade u Americi nemaju trinaesti sprat, ne zato što im se ovaj strip nije svideo, već zbog sujeverja. Sem Alessandra Neste, koji je karijeru proveo noseći upravo ovaj broj na leđima, gotovo svi ljudi beže od broja trinaest. Ne i Jean Van Hamme, i majstor grafičkog prikaza sa sjajnim okom za detalje, William Vance. Ideja ukradena bez pardona od pokojnog Roberta Ludluma, i njegovog romana "Bornov Identitet" (ne misli se na serijal filmova sa Mattom Damonom, ali ko njih pa gleda?), o tipu koga nalaze na obali mora, i koji pati od amnezije. Jedini znak raspoznavanja mu je istetovirani broj XII na levoj ključnjači. Ispostavlja se da je on bio neki opasan baja i, naravno, rade mu o glavi. Ako vam ne rade o glavi, niste strip junak. Ili ne živite u Srbiji. Ergo, počinje podugačak serijal u toku koga on prvo saznaje da se zove Stiv Roland, pa zatim da se ne zove tako, pa je Džejson Flaj, pa i tom imenu kaže "gud baj", pa je neki Tarner, pa... Odaću vam tajnu. U poslednjoj odštampanoj epizodi stripa saznajemo da mu je otac, zapravo, drug Tito. Jeb'o mu je mater što je zakasnila na sastanak na Brionima. Lažem, naravno. Ćale mu je bio Ranković.

7) TARZAN (razni autori)
Siroti pošumljeni Lord Greystoke. Džabe svi oni romani našeg detinjstva, by Edgar Rice Burroughs, kad ih niko od strip autora nije čitao. Nema veze da li je to bio naš Bane Kerac, Hogart, Foster, ili neka druga legenda. Sva ova dela nemaju nikakve veze sa književnom osnovom, i uglavnom se svode na prikazivanje najbizarnijih mogućih Tarzanovih neprijatelja. Generacije su odrasle na ovom stripu. Idemo dalje.

6) ZAGOR (Nollita, Ferri)
Evo ga još jedan što se kači na lijane, pa još tamo gde ih nema, U Severnoj Americi, preciznije, mitski Darkvud. Da se odmah ogradim, čitam Zagora, posedujem kolekciju stripova o njemu, poznajem lično Maestra Ferrija, Zagor mi je najomiljeniji junak iz detinjstva... Otkud, onda, on na ovoj listi? 
Otud što je i on, na izvestan način precenjen, ali onako, endemski, kod nas. Majice sa Zagorovim likom sam video na vozačima GSP-a, pripadnicima romske nacionalne manjine, radili na dispoziciji smeća ili ne. On je kult, on je fenomen, on je podsetnik na slavne dane stare, zajedničke države. Jebeš ga ako mi Zagor lično nije osamdesetih plaćao letovanje u Tkonu, Hrvatska, a ne roditelji, preko firmi u kojima su radili. Zagor je Duh Sa Sekirom, Gospodar Darkvuda. On je, doduše, i često krajnje nevešto nacrtani strip junak, sa preuskim kukovima a preširokim ramenima, i rukama koje variraju od nabildovanih poput onih u polaznika ćuprijskih teretana, do pomalo mršavih. Te ispošćene ruke Zagorove je naročito onaj Donatelli voleo da crta. El Grande Ferri je, pak, imao gafove sa crtanjem sekire u Zagorovoj ruci, dok mu druga, ista takva, leži za pojasom, te Zagora u majici sa logoom Supermajka, dok stoje jedan pored drugog. Prizore prirode je, pak, crtao lepše od bilo koga drugog. 
Zagor je jedan vrlo ekološki osvešćen strip, mada glavni junak živi u močvari. Samoproklamovani je gospodar svoje oblasti, ali ne možeš da obezbediš ljudima demokratiju ako uzde ne uzmeš čvrsto u svoje ruke. Šalu na stranu, ima tu sijaset kultnih epizoda, mada ih je i čitava planina "copy-paste" papirnih avantura. Onakva žanrovska papazjanija nikad nije ozbiljno ni prišla tabeli tzv. "umetničkih stripova", ali mu to nije oduzelo popularnost, naprotiv. 
Kao klinci, menjali smo po pet i više stripova drugih junaka za jednog Zagora. Ono što mu danas rade neki novi scenaristi i nazovi crtači, uništilo je stari, pozitivni duh ovog stripa. Sad je krš, i neka vas nijedan noviji izdavač na ovim prostorima ne ubeđuje da nije tako. Pre određenog broja godina, noseći svoju staru "Zagor" majicu, ušao sam na koncert jedne legendarne strane hard rock grupe. Ljudi su mi se sklanjali sa puta, smejali dobronamerno, pozdravljali me i obraćali mi se imenom junaka Darkvuda i našeg detinjstva. Mnogo lep momenat. Ipak, njegovo se ime danas rabi na nedostojan način, postao je roba i opšte mesto. Eto zašto je na listi.

5) 300 (Miler)
Pre desetak i više godina, čitanje Millerovog opusa "Sin City", u zamračenoj sobi, na ekranu kompa, jer, jbg, nije bilo ovog stripa u papiru kod nas, priuštilo mi je nezaboravno zadovoljstvo. Čovek je uspeo da doda zavodljivu, mračnu "jazz" notu nečemu tako odvratnom kao što je kriminal. Predimenzionirano, agresivno, da, kao i sve što dolazi sa američkog tla - ali mi je to sve tada delovalo baš moćno. Upravo onako kako mi "300" ni u jednom svom kadru nije delovao. Kao ni istoimeni film, koji slavi stripovsku površnost i infantilnost umetničkog izraza. "This is Sparta", but who cares?

4) LIGA IZUZETNIH DŽENTLMENA (Mur)
Alan Mur je veliko ime svetskog stripa. Ovo njegovo delo je slavno. Spojio je čovek neke od najpoznatijih likova svetske literature, ujedinivši ih u borbi protiv zla. Šta tu, onda, ne valja? Ne znam odakle potiče ta potreba da se likovi crtaju po uzoru na retardirane pristupe strip stvaralaštvu poput, recimo, Hulka? U Murovom stripu, dr. Jekyll se pretvara u mr. Hydea koji zauzme celu stranicu stripa kad se transformacija obavi. Narvno, deluje odvratno ali to je autor i želeo da postigne. Malo svedenije, sa više pažnje posvećene atmosferi stripa umesto jeftinim efektima a la Hollywood, i strip bi bio ono što mnogi misle da on već jeste.

3) KOMPLETNA MARVEL PRODUKCIJA, MINUS SREBRNI LETAČ I KONAN (razni zlikovci od autora)
Marvel je nešto kao Černobilj popularne kulture, počeo kao strip, a vrhunac štetnog zračenja dostigao kroz filmske franšize. Svaki junak je kostimiran, nabildovan, i ima alter ego, nekog smotanka. To je stvar psihologije. Agresivno, oslanja se isključivo na komplekse inferiornosti, kako čitalaca tako i autora. Čak i kad iskoči iz šablona, kao u slučaju Letača, balansira na pretankoj žici patetike. Oni će spasiti svet od svake pretnje. Na žalost, ne i od samih sebe.

2) ALAN FORD (Magnus i Bunker)
"Čekaj, ovaj će STVARNO da pljuje ALANA FORDA?" pitaju se oni među vama koji nisu shvatili koncept teksta. Ne, neću, jer nisam lud, a i ovaj strip je obeležio detinjstvo svih nas. kao i u slučaju Zagora, pisaću o preteranosti FENOMENA, ne samog stripa. Smisao za humor ex-Yu naroda u potpunosti je baziran na prevodu ovog stripa, koji je vrlo lucidno odradio Nenad Brixy. Svakodnevno se susrećemo sa situacijama koje kao da su prekopirane iz ovog stripa. Nigde, pa ni u matičnoj zemlji, ovaj strip nije stekao popularnost kao u onoj našoj, bivšoj. Pogodio je neku crtu karaktera ljudi ovde i ostavio trajniji pečat od komunizma, "fiće", crvenog pasoša i "Bijelog Dugmeta", zajedno. To je, vremenom, postalo stvar koja se podrazumeva, o značaju ovog stripa pisali su svi, čak i oni koji nisu ni savladali baš sva slova. Spominju ga oni koji od osamdesetih godina prošlog veka nisu ni držali taj strip u rukama. On je metafora našeg života. Možemo samo da se nadamo da jednog dana to više neće biti. Bolje bi nam bilo tako.

1) Najbolje (u ovom kontekstu, "najgore"?) smo ostavili za kraj. Dakle, predstavljamo vam (fanfare koje zvuče kao prdež najavljuju) pobednika: 
KORTO MALTEZE (Pratt)
Mnogi ovaj strip smatraju najvećim umetničkim ostavrenjem u okviru medija. Pripadnici raznoraznih intelektualnih pseudo-elita, uglavnom vlasnici zulufa po ugledu na Kortove, zamišljeno klimaju glavom kad se spomene ovaj lik. Pogled im postane nekako snen, kao, sećaju se kad su sedeli u bašti iza kuće u Veneciji, dok im je stara Romkinja gledala budućnost u kartama, da bi se sledećeg trenutka, kao i strip heroj njihov, našli na nekoj lađi koja plovi neznanim morima. 
Nikad nisam voleo elitizam, jer je svaki od njih u svojoj suštini - lažni elitizam. Hugo Pratt je obišao svet, i bio čovek neospornog intelekta. Ovaj strip je zaista mogao da bude veće remek delo od bilo čega što je nastalo nakon "Princa Valijanta". Samo da autor nije upao u prvu zamku koja se pred njim otvorila. Onu koju sopstveni ego stvara pred umetnikom. 
Sećam se, takođe pre dvocifrenog broja godina, komšija i ja krenuli do susednog grada da prodamo neke stripove. Lik nam dao neku sitnu lovu, mi se oslobodili viška papira, i krenuli na autobus nazad. Svratili u knjižaru, tek da vidimo šta ima. Sećam se i da sam sav novac koji sam zaradio prodajom "manje vrednih" stripova dao da bih priuštio sebi jedan strip album tog čuvenog Korta. Povez je krenuo da se raspada nedugo posle toga, ali nije to poenta. Sedimo mi "pred zadrugu", nemamo više ni za sok, nailazi još jedan klinac iz kraja koji se loži na stripove, uzima u ruke, sa strahopoštovanjem, strip album koji sam pazario i bojažljivo pita: "Brate, jel' može ovo da se pročita?" U smislu: "Mogu li čak i ja ovako nešto da uzmem da pročitam, opraću ruke i vraćam danas popodne." Mali je živeo sam sa kevom, teško radio i bio socijala. Bio je srećan kad mu dopadne šaka neki Dilan ili Mister No, a njih je barem bilo lako naći. Onako nešto fensi kao Korto on nikad nije video. Došlo mi je da mu ga poklonim. Ionako sam ga posle menjao za nešto drugo, bezveze. Ali, čik probajte da kažete da je Korto izvikano delo, ako se nađete među umetnički nastrojenim ljudima, intelektualnom elitom njihove dnevne sobe, a možda i sprata. 
"Brate, jel' može ovo da se pročita?" Ma, jok, ionako služi samo da stoji na kaminu u salonu za prijem.

Milan Katić