Sa kabanicama u torbi i nadom da je kiša zadovoljna prepodnevnim učinkom pošlo se put Kalemegdana. Došao je 17.jun i spektakl za koji je fan pit bio rasprodat mesecima unapred – Iron Maiden po šesti put među Srbima. Jedini nastup na exYu tlu u okviru gotovo 2 godine duge  Maiden England turneje i ujedno prvi koncert Mejdena kod nas na otvorenom.

Ovog puta britanci su stigli sa pojačanjem – švedskim bendom Ghost. Skupina muzičara koji se predstavljaju kao Nameles Ghouls, a predvodi ih Papa Emeritus II su već prvim albumom „Opus Eponymos“ izazvali opštu senzaciju, koja je izgleda zaobišla ove krajeve. Momci su u minut poštujući satnicu otvorili sa „Year Zero“, koja je uz poslednje izvedenu „Monstrance Clock“ jedina numera sa prošlogodišnjeg izdanja „Infestissumam“, koje je dobilo Gremija kao najbolji hard rock/metal album. Za moja očekivanja prekratak nastup tokom koga su dobili jedva čujnu podršku prisutnih obeležile su još i „Con Clavi Con Dio“, „Prime Mover“, „Stand By Him“ i „Ritual“. Provukla se i obrada „If You Have Ghost“ sa prošogodišnjeg EP-ja (čiju produkciju potpisuje Dave Grohl). Jako  mi je žao što na bimovima nije prenošen i njihov nastup, budući da su vizuelno dosta interesantni, kao i što nismo imali prilike da čujemo još koju numeru, ali ostaje nada da ćemo ih ugostiti još koji put i to kao main act.

U pauzi je pažnju sa bine koju su opseli tehničari odvukao Vladimir Bulat akrobacijama u avionu. Pilot zrenjaninskog kluba Falcons je u par navrata što svojim vratolomijama, što činjenici da nam se to sve odvija iznad glava zaustavljao dah. Bilo je dovoljno niskih preleta da se uoči Edie iz „Aces High“ faze oslikan na donjem delu aviona a i da se zapitamo hoće li za 20-ak godina neko nazvati bend Kalemegdan i krenuti vrtoglavom spiralom  planetarne popularnosti.  

Tačno u 21h svetla se gase i kreće uvodna „Doctor Doctor“, zagušena opštom vriskom. Legendarni bend se napokon pojavljuje na bini i kreće „Moonchild“. Uz promenu banera, što će se nastaviti nakon svake pesme, nastavljaju sa „Can I Play With Madness“ koju je oko 20 hiljada prisutnih ispevalo kao jedan. Bruce Dickinson je mene, duplo mlađu od njega  postideo svojom energijom, i to samo do tada demonstriranim delićem. Neumorno je trčkarao po bini i pokazao zašto važi za najboljeg šoumena u sferi metala. Nizali su hit za hitom – „The Prisoner“, „2 Minutes To Midnight“, „Revelations“... Publika je u transu ispratila svaku pesmu povremeno nadglašavajući iovako za nijansu preglasno ozvučenje. Usledila je potom i „The Trooper“. Dickinson istrčava u crvenoj britanskoj uniformi mašući jednom od zastava a onda rafal za pamćenje: „The Number Of The Beast“, „Phantom Of The Opera“, „Run To The Hills“. Tokom poslednje mu se na bini pridružuje i maskota Edie, kome je neumorni Janick Gers trčkao oko i između nogu. Nakon opšte ekstaze koju izaziva „Wasted Years“ ulje na vatru doliva „Seventh Son Of The Seventh Son“ koju su obeležili Edie sa kristalnom kuglom i perom na centru gornjeg dela bine i pevač u plaštu i sa zalizanom frizurom. Bend je sa turnejom najavio i brojne Edijeve inkarnacije a obećanje su definitivno ispunili. Već u sledećoj „Fear Of The Dark“se pojavljuje u drugom outfit-u i sa raščupanom kosom, igrajući se sa senkama u skladu sa pesmom. Regularni deo koncerta zatvorila je „Iron Maiden“ uz opet drugačiju scenografiju i novo Edijevo ruho.

Gotovo da nismo ni primetili da je bend stao, eto njih nakon Čerčilovog govora opet na bini sa „Aces High“ i možda najintenzivnijom pirotehnikom do tada, čiji su se toplotni talasi osetili i na samom začelju mase. Dobili smo i „The Evil That Man Do“ i onda se bend oprostio od publike uz  „Sanctuary“. Sat i 45 minuta bespoštedne svirke gotovo bez pauze je proletelo za tren oka i kao da smo tek ušli na koncertni prostor a već izlazimo pevušeći Pajtonovsku  „Always Look On The Bright Side Of Life“ koja nas je ispratila sa razglasa.

Jasno je kao dan da je u turneju jako puno uloženo, svaki detalj je do sitnica razrađen što je rezultiralo sjajnim nastupom. Scenografija i pirotehnika na visokom nivou, ali od nekoga njihove reputacije manje se nije ni očekivalo. Jedina zamerka bi bilo ozvučenje. Naime, zbog pozicije foto pita koji je blokirao kompletan pogled na binu na mestima sa odličnim zvukom morao se napraviti kompromis te smo se opredelili za vizuelno uživanje. Srećom uspeli da se dokopamo ograde u liniji sa desnim bimom i nadali se što boljem audio ugođaju. A nada umire poslednja. Na kraju nije bilo mrdanja sa pozicije u kojoj je zvuk ukupno gledavši preglasan, a opet se vokal povremeno ne čuje od gitara, a ni one same baš najrazgovetnije. Realno, nisam se ni nadala perfekciji zvuka na otvorenom prostoru ali je ipak na momente zvuk kvario kompletan ugođaj. Bar su bili tu višak decibela i bas bubanj koji se kako čuje tako i oseća, bez čega metal performans ne priznajem. Da nije bilo bima bend se nebi ni naslutio od mora podignutih ruku. Doduše, povremeno je i pogled na bim bio zaklonjen, ali pošto su uzrok bila deca jednocifrenog broja godina na ramenima svojih očeva, ne bunim se :)

Mejdeni, kupili ste me. Vidimo se još koji put!

txt: Marina Perović
foto: Saša Rajić