Violate – Burn the Memory
Helly Cherry
Taman sam se počeo žaliti da malo albuma čujem da dolazi sa Hrvatske scene, kad eto ti đa’ola, i Zagrebački Violate mi dođe do ruku. Doduše, trebalo mi je vremena da se nakanim i ozbiljno poslušam album, ali za dobre stvari uvjek treba malo vremena. Violate se nalaze na tromeđi između Machine Head, Slayer i Dew Scented, i što se tiče poređenja, to je dovoljno, jer bend komponuju pjesme koje su vrlo vrijedne pažnje. Album nažalost ima i jednu slabu tačku, ali idemo redom. Prvo svijetla strana obraza.
Svijetla strana obraza je čista i blistava. Ljudi jednostavno znaju da naprave pjesmu (!) i to bez ustezanja odmah treba reći i staviti u prvi plan. Već od uvodne „Burn the Memory“, preko odlične „Expectations“, „Sick Addiction“, pa sve do posljednje pjesme, svaka je odlična i više je nego očigledno da su Violate ozbiljan igrač. Vrlo dobar primjer je i posljednja pjesma na albumu, „Under Pressure“, sa kojom odlično zatvaraju album! I to je detalj koji malo puta gledam, da se album završi sa jednom poletnom i jakom pjesmom, nešto kao grand finale, što je uvjek bio potpis svih velikih bendova.
Nakon detaljnijeg preslušavanja, iznenadila me je struktura pjesama. Dobro su i temeljno razrađene, mnogo pažnje je posvećeno detaljima, sviranje je maštovito i besprekorno, a različiti elementi pjesama su uklopljeni idealno. Svaka pjesma prirodno teče od početka do kraja i očigledno je da im ležerno ide komponovanje! Gitarski rad je složen, gust, a opet, odmjeren i melodičan, i slobodno može da se poredi sa ranim radovima Metallica-e. Bubnjarski dio me je posebno iznenadio sa mnoštvom prelaza, sitnih detalja koji ispunjavaju rupe, vrlo prijatnim a opet jakim stilom, i da zvuk nije kao u ritam mašine, utisak bi bio mnogo bolji (ako jeste ritam mašina, programeru svaka čast). Svaka čast i basisti, samo što trebate uši dobro naštelovati da bi ste ga čuli.
The dark side of the moon je produkcija, ta devetoglava hidra na koju toliko puta ukazujem. Upravo je produkcija razlog zašto mi je trebalo dosta vremena da poslušam album. I u ovom slučaju, lošija produkcija jako utiče na slušljivost albuma i zvuk će, publiku naviknutu na vrhunsku produkciju i kod manjih bendova, sigurno odbiti. Bubnjevi zvuče kao ritam mašina, zvuk gitare je tanak, a bas gitari nedostaje onaj duboki udarac koji daje toplotu zvuku. Ustvari, produkcija po cijelom spektru hronično pati od nedostatka nižih tonova. Da ponovim... Ovdje govorim o kvalitetu zvuka, o finalnom miksu i produkciji, a ne o samim aranžmanima pjesama. I mene je u početku upravo ovaj lošiji zvuk odbijao i trebalo mi je vremena da se natjeram da pošteno preslušam album, i drago mi je da na kraju jesam jer sam otkrio jedan vrlo dobar bend koji ozbiljno shvata ono što radi. Osjeti se u svakom rifu, u svim detaljima, odlično se čuje da momci vladaju svojim instrumentima, znaju da naprave odličnu pjesmu, i samo treba da porade na produkciji, i imaće finalni proizvod koji će zabrinuti mnogo poznatije bendove sa mnogo manje kvalitetnim proizvodima od ovoga. Po mom skromnom mišljenju, da se i ovaj segment odradio kako treba, imali bi instant uspjeh po cijelom zapadnom svijetu.
Moja preporuka, ne samo Violate, već svakom bendu, je da ako imaju dobar materijal, ako imaju ovako dobar materijal kao što je „Burn the Memory“, onda treba kompletan posao odraditi, ne što je moguće bolje, nego se jednostavno MORA odraditi najbolje moguće po svim svjetskim standardima i kriterijumima, bez obzira na potrošeno vrijeme. Novac? U to ne ulazim. Konkurencija je ogromna, izdavači su izbirljiviji i strožiji nego ikada, publika ljenija nego ikada, i za bilo kakav profesionalniji angažman strogi nadzor kvaliteta je imperativ. „Burn the Memory“ to zaslužuje!
Nikola Franquelli
Svijetla strana obraza je čista i blistava. Ljudi jednostavno znaju da naprave pjesmu (!) i to bez ustezanja odmah treba reći i staviti u prvi plan. Već od uvodne „Burn the Memory“, preko odlične „Expectations“, „Sick Addiction“, pa sve do posljednje pjesme, svaka je odlična i više je nego očigledno da su Violate ozbiljan igrač. Vrlo dobar primjer je i posljednja pjesma na albumu, „Under Pressure“, sa kojom odlično zatvaraju album! I to je detalj koji malo puta gledam, da se album završi sa jednom poletnom i jakom pjesmom, nešto kao grand finale, što je uvjek bio potpis svih velikih bendova.
Nakon detaljnijeg preslušavanja, iznenadila me je struktura pjesama. Dobro su i temeljno razrađene, mnogo pažnje je posvećeno detaljima, sviranje je maštovito i besprekorno, a različiti elementi pjesama su uklopljeni idealno. Svaka pjesma prirodno teče od početka do kraja i očigledno je da im ležerno ide komponovanje! Gitarski rad je složen, gust, a opet, odmjeren i melodičan, i slobodno može da se poredi sa ranim radovima Metallica-e. Bubnjarski dio me je posebno iznenadio sa mnoštvom prelaza, sitnih detalja koji ispunjavaju rupe, vrlo prijatnim a opet jakim stilom, i da zvuk nije kao u ritam mašine, utisak bi bio mnogo bolji (ako jeste ritam mašina, programeru svaka čast). Svaka čast i basisti, samo što trebate uši dobro naštelovati da bi ste ga čuli.
The dark side of the moon je produkcija, ta devetoglava hidra na koju toliko puta ukazujem. Upravo je produkcija razlog zašto mi je trebalo dosta vremena da poslušam album. I u ovom slučaju, lošija produkcija jako utiče na slušljivost albuma i zvuk će, publiku naviknutu na vrhunsku produkciju i kod manjih bendova, sigurno odbiti. Bubnjevi zvuče kao ritam mašina, zvuk gitare je tanak, a bas gitari nedostaje onaj duboki udarac koji daje toplotu zvuku. Ustvari, produkcija po cijelom spektru hronično pati od nedostatka nižih tonova. Da ponovim... Ovdje govorim o kvalitetu zvuka, o finalnom miksu i produkciji, a ne o samim aranžmanima pjesama. I mene je u početku upravo ovaj lošiji zvuk odbijao i trebalo mi je vremena da se natjeram da pošteno preslušam album, i drago mi je da na kraju jesam jer sam otkrio jedan vrlo dobar bend koji ozbiljno shvata ono što radi. Osjeti se u svakom rifu, u svim detaljima, odlično se čuje da momci vladaju svojim instrumentima, znaju da naprave odličnu pjesmu, i samo treba da porade na produkciji, i imaće finalni proizvod koji će zabrinuti mnogo poznatije bendove sa mnogo manje kvalitetnim proizvodima od ovoga. Po mom skromnom mišljenju, da se i ovaj segment odradio kako treba, imali bi instant uspjeh po cijelom zapadnom svijetu.
Moja preporuka, ne samo Violate, već svakom bendu, je da ako imaju dobar materijal, ako imaju ovako dobar materijal kao što je „Burn the Memory“, onda treba kompletan posao odraditi, ne što je moguće bolje, nego se jednostavno MORA odraditi najbolje moguće po svim svjetskim standardima i kriterijumima, bez obzira na potrošeno vrijeme. Novac? U to ne ulazim. Konkurencija je ogromna, izdavači su izbirljiviji i strožiji nego ikada, publika ljenija nego ikada, i za bilo kakav profesionalniji angažman strogi nadzor kvaliteta je imperativ. „Burn the Memory“ to zaslužuje!
Nikola Franquelli