Ovo bi trebala biti neka vrsta odavanja počasti bendu koji je ovim albumom, možda najviše uticao na autora teksta kada je formiranje interesovanja za muzičke pravce bilo u pitanju. Stoga, ne želim da u tekst ulazim kao recezent.

Pre nego što predjem na priču o samom albumu, reći ću, ukratko, par stvari o grupi. Potiču iz Finske, zemlje čija metal scena poslednje dve decenije vrvi od izvodjača najrazličitijih podžanrova. Četvorica srednjoškolaca, predvodjeni okosnicom grupe, pevačem Laurijem Ilonenom, osniva bend 1994. godine, nakon zaključka da moderna muzika u njihovoj zemlji zaslužuje osveženje. Prvobitna zamisao bio je fank rok/rep rok zvuk, a la „Red Hot Chilli Peppers“. Štaviše, nastupili su kao njihova predgrupa na nekoliko koncerata. Kasnije prelaze u alternativni metal, i postižu veliki uspeh, kako u Finskoj, tako i više-manje širom sveta. Objavili su 8 studijskih albuma, i danas su jedan od najuspešnijih Finskih bendova svih vremena, sa prodatih 4 miliona diskova.

„Dead Letters“ se na muzičkom tržištu pojavljuje na proleće 2003. godine. Ime albuma, po rečima Laurija, simboliše poruke izvesnim osobama prožete kroz svaku pesmu. „Pisma su mrtva, zato što osobe kojima su stihovi namenjeni ne mogu biti pronadjene. Takodje, ne mogu biti ni vraćena pošiljaocu.“ I, zaista, svaka pesma, zapravo, predstavlja ispovest, izvinjenje ili vapaj upomoć. Za razliku od njegovih prethodnika, na ovom albumu se mogu čuti mračniji tekstovi, nagovešteni slikom sa omota, karakterističnoj za gotik metal bendove i praćeni „The Sisters Of Mercy“/“Fields Of The Nephilim“ izgledom.

Uspeh koji su postigli albumom bio je enorman. Prodat je u rekordnih 1.7 miliona primeraka. U Finskoj se na Top listi 20 albuma nalazio više od godinu dana. Iste godine „The Rasmus“ bivaju nagradjeni od strane „MTV Europe Music Awards-a“  za najbolji severnjački bend, a, u svojoj zemlji primaju pet nagrada, izmedju ostalih za album godine, i spot za pesmu „In My Life“, koji je proglašen najboljim. Takodje, singl „In The Shadows“ nalazio „|Top 10 listama“ u 14 država. Prodat je u milion primeraka, platinasto sertifikovan dva, a, zlatno šest puta. Sećam se da spotovi za pomenute numere, zaključno sa još dva videa: „First Day Of My Life“ i „Guilty“, često bivala emitovana na pojedinim domaćim televizijskim kanalima.

Ne favorizujem nijednu pesmu, niti ocenjujem album brojkama. Isuviše je obeležio jednu epohu mog života, što je, pretpostavljam, njegova najveća i nemerljiva vrednost. Verujem, potencijalni slušaoče, da ćeš pronaći sinonim za svoje emocije prema svetu oko sebe sa, barem, jednom pesmom.

Ilija Najdanović