Disko Nindžu sam, pre neki dan, sreo tamo gde ga je najčešće i moguće videti - kod česme na Terazijama. Stajao je tamo, među gomilom ljudi svih uzrasta koji menjaju sličice fudbalera, i zamišljeno gledao u česmu. Možda se prisećao dana kada je Klaja, matori narodnjak, izgubio opkladu sa njim, prodao manje ploča i morao da se okupa u njoj za kaznu. 

Prišao sam mu i oslovio ga: "Druže Nindža". Znam koliko nindža iz osmadesetih mora da drži do tradicije. Klimnuo mi je glavom, ćuteći. Onako u kostimu, privukao bi pažnju ljudi bilo gde na svetu, osim u centru Beograda, na drugi dan Uskrsa. Tad je frikova ionako koliko hoćeš. 
"Nema više drugova, promrmlja Nindža, sa tragovima neke duboke sete u glasu. Nema ni Klaje, ni njegovog sina, propalog rokera-padavičara Kome. Samo su se ogrebali o moju slavu, JA sam bio jedini pravi Disko Nindža! Prodavao sam više albuma od "Čorbe" i Šabana, zajedno. A šta su oni uradili? Napravili onu sprdnju od filma o meni. Priču u omnibusu, zapravo." 

Odmahnuo je rukom, presekavši vazduh tako da je u momentu nestao na tom mestu, ostavivši samo vakuum gde je prošla Nindže Diska ruka. "Hoćeš li da vidiš ovu izložbu o Drugovima, a?" upita me, iznenada. "Ovu u istorijskom muzeju?" upitah ja, umesto odgovora. "U Ime Naroda"? "Kakav bre narod? OVO narod?" pokazao je ka dilerima sličica oko česme. NEKAD je bio narod, sad je kurčeva prašina, da ti jedan pošteni nindža u tranziciji kaže." 

Poveo me je ka Trgu Nikole Pašića. Hodao je bešumno, kao da se prikrada. Na ulazu u muzej, teatralno mi je mahnuo ka velikom natpisu, koji je glasio: "U Ime Naroda!" "Znaš li ti, bre, mrmljao je Nindža ka meni kroz tamnu masku kostima koji mu je skrivao lice, da sam ja u vreme komunizma, i naslednika mu samoupravnog socijalizma, živeo kao CAR, gostovao širom Juge, punio hale i domove kulture? I ne samo ja. Moj ortak, Lesli Eldridž, što ga je onako eksplicitno opisivao onaj vaš lik pod pseudonimom Derek Finegan, imao je tiraže bolje nego "Teks Viler", "Tik-Tak" i ostali. Imao je onu ribu, Sumiko, pa pola vaše muške populacije ima jednu ruku dominantno jaču zbog drkanja na nju. A nije bila čak ni NACRTANA, razumeš me? Omladina je ČITALA. Šta danas čita, osim kvota u kladionicama?" 

Odmahnuh glavom, dok smo ulazili u muzej. Kupio sam karte za obojicu, jer je Disko Nindža demonstrativno prekrstio ruke preko grudi, odbijajući da se maši za novčanik. Dok smo šetali među eksponatima iz vremena od '44.-'53. coktao je, izvodio nindžicu kate od besa i frktao. "Pa, da, represija, siktao je. kao da smo mi ovde pa navikli na neku demokratiju. Bili smo kraljevina, posle je došao Tito. Ovde je, bre, uvek morala da bude neka čvrsta ruka. Kao da je posle rata ovde bila banja pa je svako mogao da radi šta hoće. Jok, more." 

Žena čiji je suprug bio na Golom Otoku nas je značajno pogledala. Ja da propadnem u zemlju od stida, ali Nindža nastavlja da mrsi: "Imali su, bre, decenijam posle toga život kao u Švedskoj, trinaesta plata, letovanje u Hrvatskoj, zimovanje na Kopaoniku... Mogao si da spavaš na klupi u parku bez da ti neko izvadi bubrege a da ne primetiš. Sa crvenim pasošem si putovao na Mesec a da te carinici samo ovlaš pogledaju. A šta je OVO?" pokazao je na neke pisane dokumente u staklenoj vitrini. "Kaže kako je grupa glumaca streljana od strane partizana bez ikakvog razloga, preživeo je samo Milan Srdoč. Seru, majke im ga proevropske, glumio je pre toga u "Muzikantima", jer to je crno-belo, znači, pre rata. Ništa mu nije falilo. Ni dlaka sa glave." 

"Ovaj, Nindža, odvažih se. Ta serija je snimana POSLE rata, a ovo što piše je istina." "Kiiaaaiiii" procedi nindža kao mačka u teranju kad je stave pod cirkular. Napravio je neke poteze koje moje oko nije moglo da isprati od silne brzine, i shvatih da se sa Disko Nindžom nije raspravljati. Šta pa znam ja, do mojega? Ovaj maskirani ovde može mavaši-gerijem da mi skine glavu sa vrata, i još da otpeva hit dok to radi.

"Ne kažem ja, nastavi on sa pričom. Bilo je žrtava, mučenja, sve to poštujem. Samo, sad su se svi omudili pa galame o tome, a dok im je Tito omogućavao da žive kao bubrezi u loju a ne rade ništa, to se zaboravilo. Sedamdesete i osamdesete, čoveče...Šo Košugi na filmu, nindža u stripu, ja kao Disko Nindža, Erik Van Lustbader sa onim debelim knjigama o nama. Na foru nindže si i gaće mogao da prodaš, imao sam bre trojicu dipl. ekonomista da mi vode knjige koliko sam zarađivao. Imao sam tri gajbe, na Senjaku i Vračaru, uredio ih u samurajskom stilu, mada su oni našminkane pizde, ali imaju nešto stila za uređenje gajbe...ŽIVELO se, bre! Sad molim onog gore da me Aca Lukac pozove kao gosta na turneji, da uzmem neku kintu. Još me zajebao jednom, ponudio me belim a ja ni masku nisam skinuo, da ne bih posle morao da ga ubijem ako mi vidi lice, razumeš? Elem, puknem se ja preko maske, i izađem na binu kao da sam pao nosem u prah šećer. Pa, gde je tu dostojanstvo?" 

Dok se obezbeđenje oprezno okupljalo oko raspričanog Disko Nindže, koji je brujao o tome kako se u njegovo vreme znao red, kako ga je ćale (penzionisani DB-ovac) mlatio kao vola u kupusu i napravio od njega čoveka, budućeg nindžu, ja se polako iskradoh. Sakrih se, najpre iza Titove biste, pa portreta Džugašvilija i Lenjina, te šmugnuh napolje. Prežalio sam pare za ulaznice. Neke stvari je najbolje ostaviti u prošlosti. KIIAAIIIII!!!!!

Milan Katić