Ante Babaj, (92 min)

Druga polovina 60-tih godina prošlog veka, ostaće upamćena kao najkreativnije razdoblje u istoriji kinematografije bivše nam domovine. Filmska dela sa prostora Jugoslavije su, u pomenutom periodu, osvajala nagrade na prestižnim svetskim festivalima, uključujući i tri (od ukupno 6) nominacija za „Oskara“ u kategoriji najboljeg stranog filma (1966 – Tri, 1967 – Skupljači perja, 1969 – Bitka na Neretvi). Međutim, uprkos neospornom kvalitetu potvrđenom na brojnim međunarodnim festivalima, dobar deo filmova nastalih u pomenutom periodu, nije imao baš nasrećniju sudbinu. Oni su često cenzurisani, učitavani su im različiti politički podkonteksti i aluzije, a njihovi autori su neretko svoju karijeru morali da nastave u inostranstvu. 

Međutim, nije samo politički činilac bio taj koji je uticao na činjenicu da se neko delo, uprkos nesumljivom kvalitetu, zaboravi. Slična sudbina zadesila je i jedan od najlepših filmova iz bivše nam domovine „Breza“. Ovaj nesumljivi biser kinematografije uprkos neospornom kvalitetu prepoznatom i potvrđenom, između ostalog i u vidu nekoliko osvojenih „Arena“ (bronzana za film i dve zlatne – za ulogu i kameru), nije naišao na neki širi prijem kod publike. Danas pak, dobar deo poznavalaca filma sa prostora bivše Jugoslavije, ovaj film svrstava u sam vrh regionalnog filmskog stvaralaštva, dok je kod „običnih“ naročito mlađih gledalaca, malo ko za njega i čuo. Kada kažem najlepši, pre svega mislim na fenomenalnu fotografiju Tomislava Pintera, rađenu u duhu naivnog slikarstva, za koju je nagrađen „Zlatnom arenom“ u Puli. Mada, film ni u ostalim aspektima ne zaostaje za fotografijom, šta više, maestralna muzička tema Anđelka Klobučara, te uloge Mance Kosir (Janica), Fabijana Šovagovića (Joža „Sveti“)  i Velimira Bate Živojinovića (Marko Labudan) prosto plene svakim narednim kadrom. Maestralna režija vođena veštom rukom Ante Babaje i nelinearna dramska struktura, daju ovom filmu jedinstven autorski pečat kakav nije viđen ni pre a ni posle njegovog nastanka. Poseban kvalitet i draž filmu daje činjenica da, osim nekoliko glavnih uloga, sve ostale uloge tumače naturščici, odn. stanovnici dalmatinskih sela Lomnica Donja i Guci. Radnja filma se oslanja na dve pripovetke Slavka Kolara „Breza“ i „Ženidba Imre Futača“. Priča je smeštena u zabačeno selo hrvatskog zagorja i prati kratku epizodu u životu glavne protagonistkinje Janice, nežne i krhke devojke, koja se od ostalih devojaka u selu razlikuje kao breza od bukvi. U principu, njen lik predstavlja arhetip osetljivog, neshvaćenog i drugačijeg, onoga na koga zajednica običnih i grubih, najčešće deluje fatalno i pogubno. Iznikla iz seoskog blata i okružena prostim i neosetljivim svetom, ona je kao „ružno pače“ od koga nikada neće postati predivni labud. Sličan je i lik Jože „Svetog“, čoveka koji je nesrećno i platonski zaljubljen u nju, zbog čega biva ismejan od ostalih u selu. Sa druge strane, tu je Marko Labudan, sirov i neosetljiv, tipičan izdanak blatnjavog i brdima izolovanog sela kome pripada svim svojim bićem. 
Taj ljubavno – fatalni „trougao“ prati obilje narodnih običaja i folklornih motiva u najširem smislu, a opštem utisku izolovanosti i lokalnog, doprinosi i kajkavski dijalekt kojim se govori u filmu. Marko Labudan je jedan od najslikovitijih arhetipa u domaćoj kinematografiji i predstavlja otelotvorenje sirovog, surovog, grubog i svega onoga iskazanog u stihovima koji kažu  „Pučina je stoka jedna grdna.“

Mladen Milosavljević