Oduvek je mrzeo prašinu. Bitka sa njom bila je večna i beznadežna. Koliko god bi je brisao, padala je nanovo, kao dokaz ljudske nemoći prema prolasku vremena. Nikada je nije lično brisao, naravno, to je bio posao za poslugu, ali ju je ipak mrzeo. Već dugo nije bilo posluge u vili. Naslage prašina narasle su do apsurdnih visina i rušile se u odronima pod svojom težinom. Prašinu su čistili najčešće kada dolaze gosti, ali ni gostiju u vili nije bilo već jako, jako dugo.
Ali sada je imao gosta.
Ležao je u bačvi napunjenoj katranom. To je bila dobra izolacija od zvuka i svetlosti. Sam se toga dosetio. Sa starim životom bila mu je oduzeta i većina čula, ali su mu preostala postala izoštrena. I san mu je bio oduzet. Međutim, ako bi uspeo da blokira sve u okolini što bi potencijalno moglo da ga uznemiri, mogao je da utone u nešto najsličnije tome, u tminu bez misli i bez protoka vremena. U ukopanom podrumu vile, u buretu s katranom, našao je nešto najpribližnije miru što je njegova prokleta duša mogla da iskusi.
A sada je imao gosta.
Mali prst na nozi mu se trzao, povezan sajlom koja je bila vezana za primitivni alarmni sistem koji je takođe sam izmislio. Uljez je bio u salonu. Žica zaigra i žica na domalom prstu. Ovaj se očigledno kretao ka podrumu. Kako je bio blizu, mogao je da ga čuje čak i kroz naslage polustvrdnutog katrana.
Vrata podruma su se otvorila. Baklja sjajna kao sunce. Zbrkane misli. Strah i pijanstvo. Ali i odlučnost i nešto nalik na hrabrost. To mu se nije dopalo, ne, ne.
Razmišljao je da se projektuje, ali se predomisli, nije bilo potrebe za tim. Mogao je pošteno da prestravi uljeza i na prostiji način.
Iskočio je iz bureta, prekriven crnom tvorevinom. Provalnik uskliknu uplašeno, pa krenu nazad ka vratima. Skočio je moćno, ostavljajući trag crne paučine od katrana, poput kakvog pauka iz pakla i spustio se ispred vrata, blokirajući prolaz. Kao da to nije bilo dovoljno, mislima zalupi vrata iza sebe, dok je projekcijom oslobađao slojeve katrana sa sebe i puštao ih da padnu na zemlju poput stare zmijske košuljice.
Provalnik je izgledao, u najmanju ruku, obično. Kožni oklop, vunena kapa, masna kosa i neuredna brada. Mač koji je isukao delovao je toliko tupo da nije bio siguran da li njime i hleb može da iseče. I bio je pijan, to je bilo sigurno. Nije mogao da oseti miris njegovog daha, čulo mirisa mu je oduzeto odavno, ali umeo je da prepozna pokrete i misli pijanog čoveka. Pretpostavio je da je alkohol dao uljezu snage da uđe u vilu i da se ne strovali na pod pišajući po sebi kada ga je video, ali je rešio to da proveri.
- Dakle, ko nam je to došao? Odgovori, paore, ko si ti i šta tražiš na tuđem posedu?
Ovaj otvori usta, ali iz njih ne poteče nikakav odgovor.
- Imaš još jednu šansu da mi daš razlog da te ne ubijem tu gde stojiš.
- Nemam razlog, gazda. Ja sam lopov. Kradem. Šta drugo da ti kažem? Mož’ da me ubiješ na mestu, šta ja sad da radim?
Nije bilo odgovora. Ovakava iskrenost ga ostavi bez reči.
-  Je l’ si ti duh?
Domaćin mu ne odgovori. Obilazio je oko paora, razmišljajući šta sa njim da radi.
- Reci mi, to jest, objasni mi nešto. Ti si došao sam, u grad prokletih, prošao pored demonske kule, pored čopora mrtvoždera, pored cele menažerije smrtonosnih stvorenja da... kradeš srebrninu?
- Čovek mora da jede. I da pije.
Njegova savršeno izvajana aristokratska obrva se izvi u neverici.
- Pa si došao baš ovde?
Provalnik slegnu ramenima.
- Ovde sigurno niko pre nije bio. Rekoh, sigurno ima šta da se nađe. A i znam put gde ne prolaze mrtvožderi. I nema drugih čudovišta. Najčešće.
Hah.
- Izvinjavam se. Gde su mi maniri, pa ti si gost! Sigurno bi želeo nešto da popiješ!
- Neka gazda, ja se već poslužio, da me izvinete. Naš’o sam flašu nečeg baš dobrog, gore u salonu.
- Liker od voća i sladuna, pih! To je piće za žene! Imam nešto mnogo bolje. Ovako nešto sigurno nisi okusio. Viski star... ko će ga znati koliko! Bio je najbolji kad sam ga stavio, ne mogu ni da zamislim koliko je dobar sad.
- Pa... vidim ja da živu glavu neću izvući svakako, mog’o bi nešto i da popijem. A ne mora taj viksi, ja ne probiram mnogo, može i nešto obično.
O, kako ga je mrzeo! Paor, prost paor, lopov! Smrt nije dovoljno dobra za njega. Ta misao mu se motala po glavi već neko vreme, a sada je odlučio.
- Taman posla! Nemam goste tako često, red je da se zalije. A imam toga još! - reče misleći na burad u vinskom podrumu, a zatim mu pade na pamet da su ti burići verovatno davno istrunuli. Šteta! Bio je jako ponosan na svoju kolekciju pića. Još jedna stvar koja mu je oduzeta...
- Odoh po flašu, čekaj me u salonu - reče i projektova se kroz zid. Nije bilo potrebe za tako nečim, vinski podrum je bio blizu, ali nije želeo da propusti ni jednu priliku da užasne svog gosta.
Vratio se nazad lebdeći uz stepenšte. Sjaj njegovog tela se presijavao na flaši boje meda. I ovo je bilo suvišno, ali je od svih vidova projekcije najviše voleo da lebdi preko stepenica.
Provalnik je zaista čekao u salonu, cupkajući od hladnoće. Nije pokušao da beži, verovatno je shvatio koliko bi besmislen bio takav poduhvat.
Pucketanjem prsta zapalio je vatru u davno zapuštenom kaminu i krenuo da sipa zlatnu tečnost u kristalnu čaše.
- E pa, na zdravlje! Ili, šta već... - reče pijanac i iskapi čašu prefinjenog viskija starog više stotina godina. - Ti, gazda, ne piješ?
Njegov domaćin je vrteo čašu u rukama, zadubljen u odsjaje plamena u tečnošću ispunjenom kristalu.
- Ne... Ja, ne mogu da pijem. Ne mogu da osetim ukus. Ni miris. Ni da se opijem i zaboravim.
- Pa, to je malo bezveze.
- Da, bezveze... Može se tako reći. Ne mogu ni da osetim hladnu glatkoću kristala koji držim. Mogu doduše da vidim njegovu strukturu. O da! I to bolje nego ti! To je jedno zadovoljstvo... ili nešto nalik.
- Gazda, da me izvineš, ali jebeš ti takav život.
Nije se obratio pažnju na ovu prostačku opasku. U igri svetlosti u kristalu video je obrise prethodnog vremena. Vilu u punom sjaju. Bez prašine. Svoju ženu, decu. Red slugu i služavki. Štale pune konja, blistave crne kočije. Stražu u sjajnom oklopu. Punu riznicu. Svoj odraz u ogledalu. Plamen uminu. On ugleda svoj odraz u kristalu čaše. Tako drugačiji i nimalo ljudski.
- Kaži mi... kako se zoveš?
- Mirgud, gazda.
- Kaži mi, Mirgude, jesi li oženjen?
- Jok ja, gazda. Ni žene ni dece, ni kučeta ni mačeta.
- Imanje?
- Jok. Imam čezu i konja, to mi je dosta.
- I kako živiš tako, Mirgude? Bez igde ičega, bez lepote, bez ljubavi?
- Kako umem, gazda.
- Za šta živiš? Šta te pokreće u životu, šta te inspiriše?
- Pa šta ja znam. Idem tako. Kradem šta stignem. Pljačkam grobnice, uvežbao sam se u tome. Kad napravim malo veće pare, bančim i pijančim. Trošim pare na piće i ženske, pa dok ima. Kad nema više, idem dalje.
- To mi zvuči kao jako nesiguran život.
- Pa, svi mi mora nekad da umremo.
Svakom ovakvom naivnom izjavom, Mirgud mu je zadavao bolnu ranu. Bol preko beskonačnog bola.
- Shvatam da imaš neku vrstu zadovoljstva u takvom životu. Osećaj slobode, bez tereta društva, obaveza ili životnih standarda.
- Tako nekako. Tako živim, nije mi loše. Nemam više ništa da izgubim. Nego daj još jedan taj viksi, nije ovo loše!
Nemam više ništa da izgubim.
Večito mladi plemić dobro je znao tu rečenicu. Izgovarao ju je više puta u trenucima očaja i svaki put bi se pokazala netačnom. Kada mu je umrla žena. Prvo dete. Pile kojim je hranio poslednju preživelu ćerku, kada je bilo očigledno da senka prokletstva koja se nadvila na grad nije bila čisto sujeverje. I onda kada je, sa poslednjim izdankom svoje krvi, koja mu je ležala mrtva na rukama, stajao u spaljenim ruševinama spoljašnjeg dvora, dok su zadimljenim nebom parale munje i letele plamene lopte.
Lopov po imenu Mirgud nije imao pojma šta znači ne imati više ništa.
Prokletnik nije imao ništa, ali je imao dar za njega.
Umesto pića, u grlo mu je sipao svoj dah, esenciju tuge, nesreće i beznađa. Učinio ga je sličnim sebi. Ne potpuno, samo onoliko koliko je to bilo u njegovoj moći. Ostavio ga je sa malo ljudskosti, taman toliko da bolje oseti novo stanje, a bez moći projekcije, jer moć ipak pričinjava preveliko zadovoljstvo onima koji je nikad nisu imali.
Pijanac zahropta, pokušavajući da udahne vazduh koji mu je čileo iz pluća. Vazduh mu više nije trebao. A ni piće. Ni san, ni hrana, niti bilo šta drugo.
Mirgud se koprcao u stolici, na silu uzimajući dah koji mu više nije trebao, pokušavajući da shvati šta mu se upravo desilo.
- Slušaj me dobro, Mirgude, ti bedno stvorenje od dva zadovoljstva. Od danas, više nemaš ništa. Nemaš više svoje dragoceno piće. Ne možeš ga okusiti, niti osetiti njegovu omamu. Nemaš život, a nemaš ni smrt. Proklet si do kraja vremena da budeš ljuska, sena u ljudskom obliku. Nemaš ni slobodu da lutaš gde ti se prohte, jer si od danas pa do kraja večnosti moj sluga.
Da demonstrira svoje reči, plemić učini da se njegov novi sluga uspravi i salutira sa rukom na čelu.
- Od danas, tvoje zaduženje će biti da popraviš celo imanje. Da, deluje kao nemoguć posao, ali umor više nije nešto o čemu treba da brineš. A imaš i dovoljno vremena. Spomenuo si da imaš i konja i čeze? Koristićeš ih da doteraš piće iz obližnjeg grada i ponovo napuniš podrum. Uputiću te naknadno koje piće treba da kupiš i na šta da obratiš pažnju prilikom kupovine. I još jedna stvar - reče, prelazeći prstom preko kamina - obriši prašinu.
Nije mogao da zamisli ni jednu goru kaznu od večnosti provedene u brisanju prašine.

Nenad Pavlović