Dva dana nakon svirke lokalnih bendova u svacijoj i nicijoj Pozegi i i dalje razmisljam o stvarima koje sam tamo video - toliko da cu da napisem par redaka o istoj.

Nasa mahala je poznata kao mesto u kome se stalno pojavljuju autori i bendovi jakog autorskog pecata koji imaju dosta toga da ponude obudoveloj rok sceni Srbije i bivse Juge. Bendovi potpuno razlicitih stilskih usmerenja javljali su se i ostavljali traga u muzici Zapadne Srbije: Skoj, Symposium of Sickness, Minuti ludila,Magla, Inkvizicija, Straight Mickey and The Boyz, The Mothership Orchestra itd itd. Neki od njih uspevali su i da se vinu u sam vrh posustale srpske rok scene (i to i dan-danas cine) i da izboksuju albume na kojima bi im i inostrane kolege slicnih stremljenja pozavideli.

Elem, uspeh i autorsku zrelost ovih komboa nije pratilo i sazrevanje licnosti koje tvore ove bendove (cast nekolicini osvescenih pojedinaca), u sta se moglo uveriti i na minulom "rok dogadjaju" kome sam se inace istinski radovao. Nakon sto su se hvale vredni bendovi (a samo takvi su te veceri i nastupali) pojavili na tonskoj probi, svi su zauzeli svoje busije po separeima kao da se radi o grupama skupljenim sa razlicitih strana sveta, a ne sa par ulica nase mahale. Podozrivi pogledi koji nisu skrivali dozu gadjenja prema svemu sto ne svira u bendu koji tvore iritirali su do te mere da se moj entuzijazam brzo pretvorio u gnusanje. Prozivanje prvog benda koji se popeo na binu od strane clanova drugih bendova, balavljenje i setanje preko bine u toku nastupa, cupanje kablova iz procesora gitariste koji se nalazio "u prolazu" u vise navrata, negodovanje "fanova" drugih bendova koji su moje aplauze odmeravali cas sa besom, cas sa bolecivim pogledima upucenim mojoj malenkosti koja je ocigledno u blazem stepenu retardacije - sve ovo probudilo je u meni onaj poznati osecaj mucnine iz srednjoskolskih dana kada sam pokusavao da se druzim sa starijim/iskusnijim rokerima kako bih obogatio svoje slusalacko iskustvo u jednom malom, ozloglasenom, lokalnom kaficu. Nisam znao da mi od "prekaljenih rokera" naseg malog mista treba odobrenje za aplauz, ali eto, covek se uci dok je ziv.

Ispad voditelja programa i kurcevitost svih potonjih ucesnika ove rok parade takodje nije bio od pomoci i osecaj mucnine je ostao. "3d" festival se zahuktao, bendovi su bili odlicno uvezbani, svirali su stvari koje i sam volim i sve bi bilo u redu da nije nastavljeno sa "odmeravanjem duzine imaginarnog penisa", i pokazivanjem one strane r'n'r-a koja je mozda vabila neprilagodjene tinejdz trolove 80-tih u "rok torove", ali svakako nije nesto cime bi danasnji osvesceni 15-togodisnjak bio odusevljen.Pocinjem da shvatam zasto klinci vole ogavnu Cecu,onaj ocajno sklepani Miligram i slicna njanja bez cojones-a. Bez zelje da zvucim kao metaler iz davnina koji poziva na "ujedinjenje metal brace", lako je uocljiva cinjenica da ego u ovom "poslu" od umetnika pravi invalide i stice neprijatelje za ceo zivot. Ni pokojni Stockhausen se u sfera-hali u Tokiju, izgradjenoj za potrebe izvodjenja njegove muzike, nije tako ponasao prema publici i kolegama koji su dosli da ga cuju/vide.

Ovakvo ponasanje u rok-svetu ne doprinosi afirmaciji, vec propasti dragog nam zanra. Red je da se ucesnici i postovaoci roka osveste i, u skladu sa svojim godinama i bogatim iskustvom, pokazu manire pravog rok plemstva sto oni u dubini duse i jesu jer nam, u suprotnom, preti izumiranje ideala i energije na kojima smo odrasli. A ja ne volim da gledam na sopstveno detinjstvo koje sam stoprocentno poklonio muzici kao na protracenu stvar. Toliko od mene.
A jel može ovako?
Ili ovako?
Igor Jovanović