Matt Eliott je genije. Singer, songwriter, koji je jedno vreme nastupao pod imenom The Third Eye Foundation, i snimao elektronsku muziku, ovim albumom se vraca korenima, ali i unosi nesto novo u matricu alternativnog kantrija. Ovo, svakako, nije album za žurke, ali šta i očekivati od čoveka koji je opsednut mrakom, tugom, i izgubljenom ljubavlju, ili ljubavima?

Ovo nisu tople pesme o prijateljstvu, odanosti, i nikako nisu stvorene da bi vas razgalile. Tihe, sumorne i fascinirajuće, one se ne završavaju, već odumiru, kao srce otrovano neverstvom. Muzika koja će vas naterati da se zamislite, i potražite alkohol u lokalnom baru ili kafiću. Muzika koja vodi ljubav sa vašom zamišljenom, usamljeničkom prirodom, muzika koja može i da leči, jer vas tera da budete svesni uvek prisutnog problema-ljubavi, i onoga što nam ona svima predstavlja.

Ljubitelji tužnog folka će biti oduševljeni, u to sam siguran. Matt zna da napravi pesmu, ali znajte da ovde nema niti jedne vesele i razgaljene note. Ogoljen do srži, ovaj album će vas zainteresovati, ali će mu se samo istinski ljubitelji mraka i tuge zaista često vraćati. Kao stvoren za gothic gomilu koja još uvek nije otkrila Hanka III Williamsa, Shootera Jenningsa i Those Poor Bastards, ovaj album kida vaše srce na froncle, i izaziva žmarce. Zaista, nisam bio svestan da postoji ovoliko kvalitetne muzike u alt-kantriju, a svoditi ovaj album na muziku za pijančenje bilo bi jednostavno blasfemija. Tuga je svima nama u prirodi, kao i sreća, a ovako nešto definitivno ne treba propustiti.

Ilija Đurđanović