Istorija novijeg horor filma ispisana je velikom količinom snimljenog materijala, najvećim delom zaboravljenog sadržaja. Samo oni najhrabriji, oni najuporniji i sa najjasnijom vizijom, uspevali su da, svojim delima, naprave prekretnicu i ostanu upamćeni kao tvorci filmske istorije. Jedna takva prekretnica se dogodila 1968. godine kada su, pojavom dva naslova, stvari krenule drugačijim tokom. 

Naime, te 1968. godine snimljena su dva horor filma od kojih je, svaki na svoj način, trasirao put budućih stvaralaca. To su, skoro pa visokobudžetna, „Rozmarina beba“ Romana Polanskog i niskobudžetna „Noć živih mrtvaca“ Džordža A. Romera. I jedan i drugi predstavljaju kamen temeljac modernog horor filma, s tim što je Romerov film ohrabrio veliki broj mladih filmadžija sa idejom, da se late kamere i okušaju sreću u vazda nesigurnim vodama nezavisne produkcije. 

E sad, pošto je Srbija oduvek predstavljala obrnuti princip funkionisanja, ta se tradicija nastavila i na filmskom pla(t)nu. Naime, pre nekoliko godina, tačnije, februara 2009. u okviru FEST-a, premijerno je prikazan prvi srpski ''zombi'' film, „Zona mrtvih“. Sudeći po reakcijama gledalaca i kritike, a uzevši u obzir, za ovdašnje uslove više nego pristojan budžet i atraktivnu glumačku podelu, sve je to moglo, a i moralo bolje. Srbija je dobila svoj prvi zombi, a gledano sa aspekta budžeta, i svoj prvi horor film snimljen pristojnim parama. 


Kako je svetska nezavisna i niskobudžetna produkcija, pre nešto više od 40 godina, obelodanjena jednim zombi filmom, bilo je logično, a i u skladu sa pomenutim „obrni - okreni“ principom, da i naš prvi visokobudžetni horor bude teturajući, spor i mrtvog mozga. Takođe, pošto je Polanski pomenutim naslovom, trasirao putanju budućih pristojnobudžetnih horora, odabravši za temu priču o dolasku na svet, nikog drugog do naslednika prvog palog anđela, više je nego logično da se i domaća nezavisna produkcija oglasi nečim sličnim. Naime, prvi srpski dugometražni film iz tzv. found footage podžanra, „Pali anđeo“, imaće svoju svetsku festivalsku premijeru na ovogodišnjem 8. izdanju Festivala srpskog filma fantastike. U pitanju je delo mladog reditelja iz Kruševca koji se već okušao u pomenutom podžanru, snimivši 2010. više nego pristojan, srednjemetražni horor „Daimon“. Ovaj naslov, kao i većina perjanica nezavisnog filma, ispunjava sve kriterijume da ponosno ponese epitet „nezavistan“. 

Film je sniman jeftinim kamkoderom, uz učešće nepoznatih glumaca-amatera i ima mali budžet (po priči samog reditelja oko 50 000 dinara). Sam film je, kada se uzmu u obzir godine reditelja i aktera, kao i novac uložen u film, moram priznati odličan. Tome u prilog govori i podatak da je film pomenut i na čuvenom sajtu posvećenom horor filmu „Bloody disgusting“. Takođe, za film su počeli da se interesuju i svetski distributeri, što samo dokazuje da je za dobar film dovoljno imati ideju, malo para i mnogo želje i energije. Bez lažne skromnosti, ovaj naslov može da stane, rame uz rame, sa većinom aktuelnih svetskih naslova istog podžanra, parirajući im na gotovo svakom planu. Ohrabruje činjenica da je sve više autora iz unutrašnjosti koji podivljalo kormilo domaće kinematografije, smelo preuzimaju u svoje ruke oslanjajući se, pri tom, isključivo na entuzijazam i nešto malo sredstava. Verujem da će sa ovim, kao i još nekim naslovima stvorenim u kreativnim i nezavisnim radionicama mladih filmskih entuzijasta, domaća kinematografija konačno dobiti toliko željenu nezavisnu produkciju. 

Mladen Milosavljević