16.3.2013. Kulturni Centar, Ruma

Block out nije bend za svakoga! Na svirku sam došao sa još troje ljudi, i svako je imao drugačije utiske. Jedan se totalno smorio, ja sam najviše bio oduševljen i ovi dvoje su u sredini. Ne kažem da treba imati nešto posebno, već jednostavno, zaista zahtevaju određenu dozu strpljenja. Nezgodno je u neku ruku što su im pesme dugačke, i ako ti se neka pesma uopšte ne sviđa, smoriće te, em pesma sama po sebi, em što ti se čini da traje u beskraj. Iako su na ovoj svirci odsvirali možda dve ili tri pesme koje baš ne volim, a među desetak onih koje najviše volim nisu nijednu, opet su uspeli da me oduševe. 

Predgrupa je bio bend Breathe, koji nisu loši ali bi bilo mnogo bolje da je Block Out svirao za tih pola sata duže koliko su oni svirali. Njima zaista ne treba predgrupa, jer njihovi nastupi traju i treba da traju duže od standardnih koncerata. Prvi put sam ih čuo na Koncertu Godine i tad su prikazali samo delić svojih mogućnosti. Sada su zasijali u punom sjaju.
Foto: HC arhiv
Block Out sviraju pesme sa takvom preciznošću i jasno određenom zvučnom slikom koja se retko javlja u rok muzici. Repertoar se mahom sastavljao iz sporih melanholičnih pesama (Raskorak, Majdan, Veži me, Protiv Sebe, Nedostupna polja…), čak su i neke pesme umerenog tempa bile znatno usporene (Vertikalno gledano, npr). To bi možda nekom kvarilo užitak, ali mene je nateralo da na svaku notu obratim posebnu pažnju, i prepoznam emociju koju donosi. Nikola Vranjković je majstor na gitari, i svakom tonu će odrediti tačnu boju kakva je potrebna za pravo raspoloženje. Naravno, svi članovi rade svoj posao savršeno. Milutinov jedinstven vokal se savršeno probija kroz gustu zvučnu sliku i sa lakoćom dopire do publike koja peva svaku pesmu kao da je poslednja. 

Jedna stvar koja me je iznervirala jeste arogantno Nikolino ponašanje. Naime, stajao sam u prvom redu, bukvalno na pola metra od benda, i neka žena ga je upitala da li će svirati Majdan, na šta je on rekao – A da nećeš možda Kalemegdan. Taj i još par ispada me je pomalo revoltiralo, jer pobogu to su njihovi fanovi, red je da ih ispoštuješ i makar kulturno odgovoriš. U svakom slučaju, takvi momenti nisu mogli da pokvare užitak u savršenoj svirci, i nije im zameriti. 

Žao mi je što nisu svirali više enegričnijih pesama (Zvezdane staze, Manastir, Blentostamin) ili neke sa poslednjeg albuma (Tata Brada, Iz Tri Vode, Bedem, Andrej) ali za dva i po sata se ne može sve odsvirati. Efektan kraj sa pesmama Prokletije, i SDSS. Za bis su odsvirali Tri Korne Penal. Zadovoljan odlazim sa koncerta i jedva čekam sledeću priliku da ih čujem. 

Dimitrije Beljanski