Biće to brzo gotovo
kaže moj otac ozbiljno
Odavno je mrtav
i vajanje u glini
nije mu teško

Koščanim zglobovima
omotanim pregamentom
pažljivo vaja moju lobanju

Za sada samo osjećam
miris nane i kamilice
jer je ovo onaj tihi pregib dana
kada otac pije čaj

Pogled mu se idražava u čajniku
i kao krilom leptira miluje mi
još nedovršeno lice

Globuse se lagano okreće
pod njegovom vještom rukom
dok me pravi od blata
i popodnevnog čaja

Moje vrijeme se tek zgušnjava
i vjerovatno liči
na vrele godine
kada je svijet mirisao
na moju majku

Niču mi nokti i tamna kosa
ispod trave on diše
u svojoj surovoj postelji

Ne progovara ni riječ
dok mi vaja srce
taj drevni žrec moj otac

Iz otvorenih grudi
kao iz bezdana vadi
uljanu sliku grada
u kome ću živjeti.

Bojan Bogdanović